Nakon Nove Godine povisila sam cijenu s 200 kuna na 250. (Samo za nove klijente, starima ne dižem cijenu.)
Dugo sam se mučila oko te odluke.
Kap koja je prelila čašu bila je kad sam čula jednog kolegu kako govori: "Moja cijena je 250, i to samo zato što sam u Varaždinu. Da sam u Zagrebu, sigurno bi bila viša."
Zatim sam razmislila, osvrnula se oko sebe i ustanovila da doista jesam najjeftiniji terapeut u gradu. Zapitala sam se što to govori o meni.
Zašto baš toliko?
Cijena od 200 kuna rezervirana je uglavnom za psihoterapijske edukante ili eventualno pokojeg dovršenog terapeuta, ali kome psihoterapija nije glavni posao nego tu i tamo uzme kojeg klijenta "na crno".
Cijena od 200 kuna definirana je unutar Gestalt psihoterapijskog društva kao donja granica. Definiranje donje granice cijene zahtijevalo je Europsko gestalt udruženje.
"Zašto se uopće definiraju donje granice cijena?" pita me moj neuki Unutarnji ekonomist. Naslućujem nešto o nelojalnoj konkurenciji i rušenju cijena unedogled, ali zapravo malo znam o svemu tome. A zašto baš 200 kuna, o tome sam sjela pa razmislila. I sad vam o tome pišem.
Koliko to vrijedi?
Sjetila sam se svojih početaka, kad mi je bilo neugodno uopće tražiti novac za razgovor. Naprosto mi se činilo da to ne vrijedi novaca, da to ionako stalno radim besplatno, da čovjeku u nevolji treba pomoći dobrote radi, da mi je toliki gušt da bih ja platila njima... I doista, zašto bi razgovor toliko koštao, kad ti za njega ne treba... gotovo ništa?
E da. Može se tako učiniti.
A zapravo su potrebne razne stvari. Edukacija. Vrijeme. Pa i prostor, firma i takve banalnosti. Sve to ispadne poprilično skupo.
Računica
Razgovor. Da. Zvuči jednostavno i prirodno.
Eh, da samo znate koliko sam sati potrošila učeći kako da razgovaram sa svojim klijentima. Sad ću vam reći. (Neću uopće računati faks i magisterij, iako i njima mogu zahvaliti što sam postala terapeut.)
Psihoterapijsku edukaciju započela sam 2002. U mojoj diplomi stoji da sam odradila 2072 sata - iskustvene radionice, teorija, vlastita psihoterapija, grupna i individualna supervizija... da sad ne udavim. A to je bio tek početak. Otkad sam diplomirala na svoju edukaciju godišnje trošim preko 20 000 kuna. Jer znam da ću imati posla samo ako budem znala što radim.
A psihoterapija je jedan takav posao... nešto između zanata i umjetnosti... traži vještinu, vježbu, motivaciju i inspiraciju, i nema kraja tom "treningu". Toliko toga još moram/želim naučiti.
Zatim vrijeme. Moram naplatiti svoje vrijeme jer bih u suprotnom morala raditi nešto drugo.
Doprinosi, računi za grijanje, prostor... taj dio je pomalo dosadan, i - postoji. Ne mogu raditi terapiju u kvartovskom bircu, iako se i tamo vode mnogi "razgovori".
A onda ima i ta neizvjesnost. Gotovo da ne prođe dan da mi netko ne otkaže.
"Kćer mi je dobila gripu."
"Prehladno mi je za izlaziti."
"Izgubio sam ključeve od auta."
Nemam fiksnu plaću. Preko ljeta nemam skoro uopće posla. Pa onda i oko Božića. Zapravo, kad god su školski praznici. A još se dogodi i sezona skijanje, recesije, besparice... Ili se npr. razbolim. Kad ne radim, nemam novaca. Nema me tko pokrivati.
I tako se računica svela na 250 kuna. Psihoterapija toliko košta da bih si mogla priuštiti da je radim.
Ljudi smo...
Ali sad ću vam ipak prišapnuti ovo. Ako vam je to preskupo, a osjećate da vam doista treba, ako ste ozbiljni u najmjeri da učinite nešto novo sa sobom i sa svojim životom i spremni ste na dugotrajniji rad (jer za takvim klijentima svi mi čeznemo), javite mi se, dođite. Pregovarat ćemo i smisliti rješenje.
Imam već neke kombinacije na umu :)
Dugo sam se mučila oko te odluke.
Kap koja je prelila čašu bila je kad sam čula jednog kolegu kako govori: "Moja cijena je 250, i to samo zato što sam u Varaždinu. Da sam u Zagrebu, sigurno bi bila viša."
Zatim sam razmislila, osvrnula se oko sebe i ustanovila da doista jesam najjeftiniji terapeut u gradu. Zapitala sam se što to govori o meni.
Zašto baš toliko?
Cijena od 200 kuna rezervirana je uglavnom za psihoterapijske edukante ili eventualno pokojeg dovršenog terapeuta, ali kome psihoterapija nije glavni posao nego tu i tamo uzme kojeg klijenta "na crno".
Cijena od 200 kuna definirana je unutar Gestalt psihoterapijskog društva kao donja granica. Definiranje donje granice cijene zahtijevalo je Europsko gestalt udruženje.
"Zašto se uopće definiraju donje granice cijena?" pita me moj neuki Unutarnji ekonomist. Naslućujem nešto o nelojalnoj konkurenciji i rušenju cijena unedogled, ali zapravo malo znam o svemu tome. A zašto baš 200 kuna, o tome sam sjela pa razmislila. I sad vam o tome pišem.
Koliko to vrijedi?
Sjetila sam se svojih početaka, kad mi je bilo neugodno uopće tražiti novac za razgovor. Naprosto mi se činilo da to ne vrijedi novaca, da to ionako stalno radim besplatno, da čovjeku u nevolji treba pomoći dobrote radi, da mi je toliki gušt da bih ja platila njima... I doista, zašto bi razgovor toliko koštao, kad ti za njega ne treba... gotovo ništa?
E da. Može se tako učiniti.
A zapravo su potrebne razne stvari. Edukacija. Vrijeme. Pa i prostor, firma i takve banalnosti. Sve to ispadne poprilično skupo.
Računica
Razgovor. Da. Zvuči jednostavno i prirodno.
Eh, da samo znate koliko sam sati potrošila učeći kako da razgovaram sa svojim klijentima. Sad ću vam reći. (Neću uopće računati faks i magisterij, iako i njima mogu zahvaliti što sam postala terapeut.)
Psihoterapijsku edukaciju započela sam 2002. U mojoj diplomi stoji da sam odradila 2072 sata - iskustvene radionice, teorija, vlastita psihoterapija, grupna i individualna supervizija... da sad ne udavim. A to je bio tek početak. Otkad sam diplomirala na svoju edukaciju godišnje trošim preko 20 000 kuna. Jer znam da ću imati posla samo ako budem znala što radim.
A psihoterapija je jedan takav posao... nešto između zanata i umjetnosti... traži vještinu, vježbu, motivaciju i inspiraciju, i nema kraja tom "treningu". Toliko toga još moram/želim naučiti.
Zatim vrijeme. Moram naplatiti svoje vrijeme jer bih u suprotnom morala raditi nešto drugo.
Doprinosi, računi za grijanje, prostor... taj dio je pomalo dosadan, i - postoji. Ne mogu raditi terapiju u kvartovskom bircu, iako se i tamo vode mnogi "razgovori".
A onda ima i ta neizvjesnost. Gotovo da ne prođe dan da mi netko ne otkaže.
"Kćer mi je dobila gripu."
"Prehladno mi je za izlaziti."
"Izgubio sam ključeve od auta."
Nemam fiksnu plaću. Preko ljeta nemam skoro uopće posla. Pa onda i oko Božića. Zapravo, kad god su školski praznici. A još se dogodi i sezona skijanje, recesije, besparice... Ili se npr. razbolim. Kad ne radim, nemam novaca. Nema me tko pokrivati.
I tako se računica svela na 250 kuna. Psihoterapija toliko košta da bih si mogla priuštiti da je radim.
Ljudi smo...
Ali sad ću vam ipak prišapnuti ovo. Ako vam je to preskupo, a osjećate da vam doista treba, ako ste ozbiljni u najmjeri da učinite nešto novo sa sobom i sa svojim životom i spremni ste na dugotrajniji rad (jer za takvim klijentima svi mi čeznemo), javite mi se, dođite. Pregovarat ćemo i smisliti rješenje.
Imam već neke kombinacije na umu :)
RSS Feed
