Otkako sam zagrizla/zagrezla u trčanje samo mi se neke trkačke asocijacije motaju po glavi.
Ima ta jedna fora u trčanju, koja ima potencijala toliko pomoći trkaču na utrci da je na nekim utrkama čak zabranjenja, baš poput doppinga. Fora je ta da te neki dobar trkač, brži od tebe, dočeka negdje pred kraj utrke, kad ti postane opako teško, a i ključno za dobar rezultat. Dočeka te, da bi te zadnje metre/kilometre trčao s tobom i "vukao" te.
E, to mi je slatko. Kako on tebe "vuče". Mislim, drek te on vuče. Trčiš sam, na svojim nogama, tvoje srce pumpa, tvoja pluća se bore za zrak. A opet - stvar funkcionira. On te "vuče" i ti ideš brže.
Malo kao psihoterapija.
Kad malo bolje razmislite, ništa taj psihoterapeut ne radi umjesto vas. Sve morate odraditi sami, svojom voljom, svojim naporima. Vi morate ući u teške situacije, teške rasprave, nositi se s teškim osjećajima, pregovarati, prihvaćati, mijenjati, poduzimati...
A opet, stvar funkcionira.
(Ne vjerujte mi na riječ. Probajte.)
RSS Feed
