Na jednom od naših druženja (kava/piva/trač/konzultacije) kaže moja draga prijateljica i kolegica Ana Milčić Horvat: "Mi psihoterapeuti trebali bismo si u CV, umjesto diploma, pisati stvari tipa:
- generalizirana anksioznost
- 4 depresivne epizode
- suicidalne misli
- narcistični karakterni stil...
To bi klijentima puno više značilo od imena instituta u kojem smo diplomirali."
A hvala bogu, imali bismo si što staviti u takve CV-e. Nitko ne postane terapeut bez interesa za ljudsku bol. A ni taj interes ne dolazi niotkuda.
A u mom CV-u...
Tako bih ja u svoj CV stavila i napad panike. Bio bi to dobar marketinški potez. Ogromna se količina ljudi danas bori s napadima panike.
Ima nešto u načinu na koji danas živimo što sve više ljudi tjera da ostaju bez zraka, da osjećaju da će im se srce rasprsnuti i stati, ili da će poludjeti... da stvarnost nije stvarnost, da ih prati vječna tjeskoba, osjećaj da će se dogoditi nešto strašno u najobičnijoj životnoj situaciji koju su ranije proživljavali ne trepnuvši okom.
Kako je to bilo?
Moj je napad panike počeo ničim izazvan. Nije mu prethodilo ništa dramatično. Nije niti počeo vrlo intenzivno. Počeo je kao osjećaj da nemam dovoljno zraka. Pokušala sam jače udahnuti. Nije pomagalo. Koliko god ja disala, činilo mi se da je zraka sve manje.
Već sam godinama bila psiholog. Susretala sam se s napadima panike mnogo puta.
Ali ovo nije moglo biti to! Ovo je bio toliko snažan tjelesni osjećaj da nije bilo moguće da je to samo "psihički". Meni je STVARNO nedostajalo zraka. A bez zraka... računica je jasna, ne?
Usrala sam se. Odlazim s posla. Auto. Hitna.
A u autu... katastrofa. Dišem, dišem kao sumanuta. Ali ne dopire. Nemam zraka. Crveno. Opet crveno. Gužva. Tisuće automobila. Što ako se onesvjestim? A onesvjestit ću se, sigurno, ako uskoro ne dobijem zraka! Onesvjestit ću se u autu! Dok vozim! Upomoć!
Nikad dovoljno hitna pomoć
Dokopah se ipak Hitne. Hej! Nema šanse da čekam satima u redu! Pa ja nemam zraka! Ljudi! Upomoć! Pokušavam se pregurati, očajna, uz sve druge očajnike koji su satima već tamo. Objašnjavam nekoj dvojici na recepciji (prva linija obrane, zaštitari?) koliko je stvar hitna. Oni se blagonaklono smiješe.
"Ok, pokušat ćemo vas brzo primiti. Ali mogu vam ja reći što vam je."
"Što?"
Pogledaju se međusobno, šuteći, sve s tim smješkom na licu. Nevjerojatno su mirni za ljude pred čijim će se očima netko uskoro ugušiti!
Ali neće. I oni to znaju. Nagledali su se ovakvih kao što sam ja.
Tko je tu lud?
Temeljito su me pregledali kad sam jednom došla na red. EKG, plinovi u krvi, slikanje pluća...
Zdrava k'o dren.
Nevjerojatno. Totalno nevjerojatno! Da je u mojoj krvi zaista bilo dovoljno svih plinova koji su tamo trebali biti!
A meni je falilo zraka. Nisam imala pojma da je to metafora. Nisam imala svijest o tome koliko sam zagušila svoj život. Tisuće, tisuće obaveza. Niti jedne slobodne minute u danu. I želja za još, za još. Da ubacim još i aerobik? I više druženja s prijateljima? I možda da se dignem u 5 ujutro da bih pokušala trčati/meditirati/kuhati vlastiti ručak? 750 projekata moje šefice, 750 mojih. I gledam što bih si još mogla ubaciti ne bi li mi konačno bilo bolje.
Crvena lampica
Iz mog osobnog i profesionalnog iskustva, napadi panike imaju veze s načinom na koji živimo svoj život. Oni su signal da nešto nije u redu.
Što?
Nemam pojma.
Stanimo. Razgledajmo. Odgonetnimo. Popravimo.
Umjesto da, npr. uzmemo jednu opaku kamenčinu i razvalimo po lampici koja nam pokazuje da ćemo uskoro ostati bez goriva.
- generalizirana anksioznost
- 4 depresivne epizode
- suicidalne misli
- narcistični karakterni stil...
To bi klijentima puno više značilo od imena instituta u kojem smo diplomirali."
A hvala bogu, imali bismo si što staviti u takve CV-e. Nitko ne postane terapeut bez interesa za ljudsku bol. A ni taj interes ne dolazi niotkuda.
A u mom CV-u...
Tako bih ja u svoj CV stavila i napad panike. Bio bi to dobar marketinški potez. Ogromna se količina ljudi danas bori s napadima panike.
Ima nešto u načinu na koji danas živimo što sve više ljudi tjera da ostaju bez zraka, da osjećaju da će im se srce rasprsnuti i stati, ili da će poludjeti... da stvarnost nije stvarnost, da ih prati vječna tjeskoba, osjećaj da će se dogoditi nešto strašno u najobičnijoj životnoj situaciji koju su ranije proživljavali ne trepnuvši okom.
Kako je to bilo?
Moj je napad panike počeo ničim izazvan. Nije mu prethodilo ništa dramatično. Nije niti počeo vrlo intenzivno. Počeo je kao osjećaj da nemam dovoljno zraka. Pokušala sam jače udahnuti. Nije pomagalo. Koliko god ja disala, činilo mi se da je zraka sve manje.
Već sam godinama bila psiholog. Susretala sam se s napadima panike mnogo puta.
Ali ovo nije moglo biti to! Ovo je bio toliko snažan tjelesni osjećaj da nije bilo moguće da je to samo "psihički". Meni je STVARNO nedostajalo zraka. A bez zraka... računica je jasna, ne?
Usrala sam se. Odlazim s posla. Auto. Hitna.
A u autu... katastrofa. Dišem, dišem kao sumanuta. Ali ne dopire. Nemam zraka. Crveno. Opet crveno. Gužva. Tisuće automobila. Što ako se onesvjestim? A onesvjestit ću se, sigurno, ako uskoro ne dobijem zraka! Onesvjestit ću se u autu! Dok vozim! Upomoć!
Nikad dovoljno hitna pomoć
Dokopah se ipak Hitne. Hej! Nema šanse da čekam satima u redu! Pa ja nemam zraka! Ljudi! Upomoć! Pokušavam se pregurati, očajna, uz sve druge očajnike koji su satima već tamo. Objašnjavam nekoj dvojici na recepciji (prva linija obrane, zaštitari?) koliko je stvar hitna. Oni se blagonaklono smiješe.
"Ok, pokušat ćemo vas brzo primiti. Ali mogu vam ja reći što vam je."
"Što?"
Pogledaju se međusobno, šuteći, sve s tim smješkom na licu. Nevjerojatno su mirni za ljude pred čijim će se očima netko uskoro ugušiti!
Ali neće. I oni to znaju. Nagledali su se ovakvih kao što sam ja.
Tko je tu lud?
Temeljito su me pregledali kad sam jednom došla na red. EKG, plinovi u krvi, slikanje pluća...
Zdrava k'o dren.
Nevjerojatno. Totalno nevjerojatno! Da je u mojoj krvi zaista bilo dovoljno svih plinova koji su tamo trebali biti!
A meni je falilo zraka. Nisam imala pojma da je to metafora. Nisam imala svijest o tome koliko sam zagušila svoj život. Tisuće, tisuće obaveza. Niti jedne slobodne minute u danu. I želja za još, za još. Da ubacim još i aerobik? I više druženja s prijateljima? I možda da se dignem u 5 ujutro da bih pokušala trčati/meditirati/kuhati vlastiti ručak? 750 projekata moje šefice, 750 mojih. I gledam što bih si još mogla ubaciti ne bi li mi konačno bilo bolje.
Crvena lampica
Iz mog osobnog i profesionalnog iskustva, napadi panike imaju veze s načinom na koji živimo svoj život. Oni su signal da nešto nije u redu.
Što?
Nemam pojma.
Stanimo. Razgledajmo. Odgonetnimo. Popravimo.
Umjesto da, npr. uzmemo jednu opaku kamenčinu i razvalimo po lampici koja nam pokazuje da ćemo uskoro ostati bez goriva.
RSS Feed
