Krajem listopada u Zagrebu će se održati konferencija "Istine o psihoterapiji".

(Btw, dođite! Bit će super! Ima genijalnih sadržaja i za profesionalce i za zainteresirane građane svih vrsta. A i nije skupo.)

Ja ću održati jednu kratku radionicu pod naslovom "Unutarnji kritičar - savjeti za miran suživot".

Sve je to super...međutim...

Još uvijek nisam smislila što ća ja to točno tamo raditi. Nekako mi se ne da. Nikako se ne uspjevam natjerati da se toga primim.
Natjerati?! Na ove riječi Psihoterapeut u meni naćuli uši. O čemu se tu zapravo radi?

Već trenutak kasnije ludo se zabavljam. Jer ga čujem. Kako je to smiješno i prikladno!

Čuješ glasove?

Aha. Kažu:
Kaj ti uopće znaš o tome?
Osramotit ćeš se.
Tvoja će radionica bit najgora. Totalno sranje.
Nemaš pojma.
Bleferice! Svi će skužit da si nitko i ništa!

Užasne, užasne riječi.
Ako ih shvaćamo ozbiljno. Ako im vjerujemo. Ako ne postoje druge riječi. Ako ih nismo baš sasvim svjesni, a one nas ipak odbijaju od zadatka koji je pred nama.

Tako zvuči Unutarnji kritičar. Njegov je posao da nas tako zastrašuje.
Nećete vjerovati, on nije zlonamjeran. Nećete vjerovati, razvili smo ga da nas štiti, da nam pomogne da se sačuvamo od boli, srama i poniženja.
I ne vrijedi s njim raspravljati. Uvijek lako prelazi na novu temu.

Ovaj post ti je najgori do sad. Blog ti se upravo srozao za 50%.

To uvijek kaže. Odmahujem rukom. Ne shvaćam ga ozbiljno. Nema više onu moć koju je nekada imao nada mnom.
I mislim da sam upravo smislila o čemu ću pričati na radionici.

Dođite poslušati.
30. 10. u 17h.

Kad sam se prvi put oglasila na internetu (http://www.psihoterapeut.org/) nisam propustila napomenuti da se sa mnom preko interneta ne može ostvariti psihoterapijski odnos.

Danas sam to prekršila. Imala sam prvi sat psihoterapije uz pomoć Skype-a.

Koliko god bila sumnjičava oko terapije e-mailom ili telefonom, ova mogućnost da se i vidimo i čujemo, na kraju me razoružala. Zapravo, ako ću biti potpuno iskrena - saznala sam da se Skypom u terapiji služe moji uzori, ljudi kojima se ja divim i od kojih želim učiti. Vjerujući da su oni razmotrili razne za i protiv i ipak se u to upustili, dala sam i sebi šansu. Htjela sam pokušati i vidjeti kako mi se to sviđa.

Zaključak: Da. Hoću. Povremeno. Kada nema drugog načina.

Pa, kako je bilo?

Vidimo se i čujemo se. To je, za početak, puno.

Malo mi nedostaje onaj pravi kontakt očima. Nemamo ga, i činjenica je,  ako gledam sličicu klijenta na ekranu, ne mogu gledati direktno u kameru. Dakle, kontakt očima neće biti moguć, i ja neću znati kada se to događa, ne zbog tehničke već zbog psihičke problematike.

Falit će mi i neverbalnih informacija - npr. neću vidjeti prekrižene noge ili mahanje stopalom (a te noge znaju biti vrlo rječite, ako niste znali).

I onda, ta neka neopipljivo-neopisiva kemija koja se katkad razvije u najintenzivnijim seansama… hoće li to biti moguće? Taj istinski kontakt? Ta atmosfera? Ne znam. A neću niti saznati ako ne probamo.

Bilo mi je prvi put, i bila sam okupirana tolikim razlikama da će mi trebati još neko vrijeme da ih sve pojmim.

Ali kad pomislim na mogućnosti i kada se prisjetim svih onih ljudi koji u svojim sredinama nemaju psihoterapeuta, privatnosti ili slobode tražiti pomoć… Čini mi se da potencijal koji ovdje leži ipak nadvladava ograničenja.

Uostalom, eksperimentiranje je oduvijek bilo važan element gestalt psihoterapije.

Pa onda - neka započne!