Učinilo mi se da dugujem objašnjenje.
Možda se od mene, kao psihoterapeuta, očekuje drugačiji izgled - kako od mene, tako i od mog bloga.
Možda sam trebala izabrati neku zagasitu boju, recimo smeđu? Da sve djeluje malo turobno i depresivno, a opet skupo i profesionalno (= čista psihoterapija). Možda sam svoju ordinaciju trebala odijenuti u mahagonij i kožne naslonjače.
I još kad bih mogla sebe pretvoriti u postarijeg muškarca s bradom...

Možda. Možda bi mi se to isplatilo.
Ali to nisam ja.
A misija mi je učiti druge tome kako "biti ja".
Ne želim biti licemjerna. Zato izabirem starke.

Iz nekog se razloga najviše osjećam "ja" baš onda kada nosim starke. Možda zato što su one bile moja glavna obuća između 14. i 16.-te, kada su mi roditelji prestali birati obuću, a još nisam imala šefove koji bi mi ponovo određivali što smijem nositi.

Nakon šesnaeste su ubrzo ponovo uslijedila očekivanja. "Pa ti si već odrasla djevojka. Starke su za teenagere." 
Odrasla studentica.
Odrasla asistentica.
Ajoj. A tek kad sam se zaposlila u "svijetu biznisa"! Poslovni dress code. Kostimi, odijela, šminka, cipele s visokim petama. Nisu mi dali ni da raspustim kosu!

Nije tu bilo mjesta za ikakva raspuštanja (ili opuštanja).

I dalje sam, sad mi je to jasno, bila "premala" da bih mogla sama birati svoju obuću.

Morala sam, na kraju, dovoljno odrasti, osamostaliti se, sazrijeti... da bih ponovo smjela navući starke.
Razmišljam da ih kupim u svim bojama.
Umjesto da zidove okitim diplomama, okitit ću se njima.
Ako me upoznate u starkama, nemojte me zbog njih podcijeniti. Njih je itekako trebalo zaraditi.

Sjećate se mog prvog posta? I mog trčanja za uspjehom?

Jako je teško izbrati između uspjeha i sebe - kada misliš da će biranje sebe rezultirati neuspjehom u apsolutno svemu "što se računa".

Ja se konja bojim

Ok, trčala sam za peticama, za priznanjem od strane kolega, roditelja, učitelja, svijeta... I što ako prestanem s tim? Što će se dogoditi? Hoću li propasti, gladovati, ostati sama?

Kako popustiti uzde i vjerovati da konj zna put kući?

Pretpostavljam da sam mislila da mi je potrebno da se naganjam ko vrag grešnu dušu. Da je to nužno! Ako prestanem, pretvorit ću se u običnu lijenčinu. Neću ustati iz kreveta. Nikad više. Jer tako sam umorna, umorna, umorna. Stanem li, nikada se više neću pokrenuti...

Točno, trebala sam se odmoriti.

Fobija od lijenosti

No lijenost nije prirođena čovjeku. Mi smo bića od akcije. Ukoliko smo zdravi, autentični, ukoliko možemo biti onakvima kakve nas je priroda zamislila, naše nas emocije i potrebe pokreću prema ciljevima. A to su onda ciljevi koji su usklađeni s nama.

Kada sam prva iz svoje gestalt grupe diplomirala, Jasenka se nasmijala i rekla: "Da ti vratimo novce?"
Izvana se moglo činiti da se nisam promijenila. Da i dalje trčim za uspjehom, za diplomama.

Ali ja sam ovaj put trčala prema slobodi.

Uspjeti se može na puno načina

I tako nisam propala.

Ustvari, ako pogledam svojim očima (naočale tuđih očekivanja skidam) - zapravo sam nevjerojatno uspješna! Nisam vjerovala da je moguće postići ovoliku količinu slobode prije pedesete.

Danas radim duplo manje, a zarađujem duplo više. Ne trošim beskrajne sate na internetu praveći se da radim nešto važno. Umjesto toga ujutro pijuckam kavu u svom dvorištu, gledam svog sinčića kako se spušta niz tobogan i uživam u danjem svjetlu. Bilo je godina kada ga skoro uopće nisam viđala!

Nekada sam najprije morala odraditi posao, da bi nakon toga mogao početi život. A sada je ovo sve život.

U svoj posao s guštom donosim sebe. I tako svaki trenutak u mom poslu postaje značajan i smislen. Zanimljiv. Inspirativan. Potresan. Duhovan. Zabavan. Svaka osoba koju sretnem mijenja me, uči me, donosi nešto novo.

A ja uopće nisam lijena. Kreativna sam. Razmišljam što ću dalje. Ne pitam se što bih trebala, nego što mi je potrebno. I onda poduzimam nove akcije.

I općenito, većinu se vremena osjećam kao na nekom beskrajnom godišnjem odmoru.

Ako to nije uspjeh...

Čemu služi psihoterapeut? Nije li to osoba kojoj ćemo olakšati dušu? I zašto onda ne bismo to radije činili sa svojim prijateljima nego s nekom tamo nepoznatom gospođom?

Možda su psihoterapeuti namijenjeni samo ljudima koji nemaju prijatelja.
Ili možda oni daju bolje savjete?

Ništa od navedenoga.

Čemu onda služi taj terapeut ?

Terapeuti ne daju savjete, ili barem ne bi trebali. Gestalt terapeuti pogotovo.

Gestalt psihoterapeut vjeruje da u pravo na izbor, i da je korištenje tog prava obilježje svake zrele osobe.

Gestalt psihoterapeut, umjesto da savjetuje, nastoji sa svojim klijentom istražiti izbore koji pred njim stoje.

Gestalt psihoterapeut vjeruje da izbor uvijek postoji, samo su nam posljedice jedne od alternativa previše neprihvatljive. No i u tom slučaju - zapravo činimo izbor.

A da bismo u životu kvalitetno birali, potrebna nam je dovoljna količina informacija. Do tih informacija dolazimo povećavanjem svjesnosti.

Gestalt terapeut nastoji pomoći klijentu da osvjesti što se u njemu zbiva, koje su njegove potrebe i emocije i što mu one poručuju. Nastoji ohrabriti klijenta da se pokrene u akciju koja će mu omogućiti zadovoljenje tih potreba - jer to je upravo ono što će ga učiniti zadovoljnijim, sretnijim, potpunijim.

A prijatelji?

Prijatelji - oni nas vole tješiti i vole nam pomagati. Zato što ima je jako stalo do nas, teško podnose naše teške emocije. Voljeli bi da ih nema, baš kao i mi sami.

Stoga su skloniji tješiti ("Ma nije to tako strašno."), savjetovati ("Mislim da bi trebao...") ili i sami zasukati rukave ("Ovako ćemo...").

Terapeut voli emocije

Terapeut ne želi odmaknuti teške emocije. Nasuprot, podržat će klijenta u tome da ih doživi u njihovoj cijelosti. To zna biti bolno. I jako je inspirativno. Daje potrebnu količinu energije da se poduzme neka akcija - koja će voditi istinskom rješenju (umjesto trpanja pod tepih).

Terapeut ne želi davati savjete. Svjestan je da je klijent jedini pravi "stručnjak" za samoga sebe. I vjeruje da će uz autentične informacije i autentičnu energiju, pronaći najboji put za sebe.

Terapeut neće raditi umjesto klijenta. Ako nekoga odlučimo nositi na leđima, možemo mu poručiti da ne vjerujemo da može sam. Možemo ga obeshrabriti da vježba hodanje.

Nitko kao prijatelji

Pa ipak, terapeut nikada ne može zamijeniti prijatelje.
Rijetko će u 3 u noći dojuriti sa sladoledom i ramenom za plakanje, pomoći okrečiti dnevnu sobu, ili vas pozvati na ljetovanje. Dapače, ako to učini, vjerojatno se trebate zapitati koliko je točaka etičkog kodeksa već prekršio. 

Ponekad je teško razlučiti gdje prestaje terapeutski i počinje prijateljski odnos - jer su oni na puno načina slični. Prijatelj često može imati bolje terapijske efekte od terapeuta, a terapeut se nastoji ponašati prijateljski...

I što sam onda ja?

Većina mojih klijenata mojih je godina. Da smo se sreli u nekom drugom kontekstu, vjerojatno bismo se sprijateljili. I što onda kada klijent predloži da prijeđemo na "ti"? Ili kad me pozove na kavu/izlazak/ćevape? Ili želi biti moj prijatelj na Facebooku? Ili mi pisati mailove dok sam na godišnjem? Ili me, kao prijateljicu, poljubi umjesto pozdrava?

O svakoj toj situaciji razgovaramo. Radimo ono što radimo i s drugim temama. Osvještavamo, pričamo o značenjima i izborima.

Što će se promijeniti ako postanemo prijatelji i počnemo piti kave? Treba li ti još jedna prijateljica, ili bi radije imao/la terapeuta? Jer ja, kad pijem kave sa svojim prijateljima, prestajem biti terapeut, i također sebi dopuštam da savjetujem, tješim ili pomažem. Pa čak i da ih prekidam ili posve okrenem priču na sebe ("Ok, ok. A slušaj sad što se meni dogodilo...")

A onda, kada raspolažemo s dovoljno informacija, donosimo svoje izbore.