Učinilo mi se da dugujem objašnjenje.
Možda se od mene, kao psihoterapeuta, očekuje drugačiji izgled - kako od mene, tako i od mog bloga.
Možda sam trebala izabrati neku zagasitu boju, recimo smeđu? Da sve djeluje malo turobno i depresivno, a opet skupo i profesionalno (= čista psihoterapija). Možda sam svoju ordinaciju trebala odijenuti u mahagonij i kožne naslonjače.
I još kad bih mogla sebe pretvoriti u postarijeg muškarca s bradom...
Možda. Možda bi mi se to isplatilo.
Ali to nisam ja.
A misija mi je učiti druge tome kako "biti ja".
Ne želim biti licemjerna. Zato izabirem starke.
Iz nekog se razloga najviše osjećam "ja" baš onda kada nosim starke. Možda zato što su one bile moja glavna obuća između 14. i 16.-te, kada su mi roditelji prestali birati obuću, a još nisam imala šefove koji bi mi ponovo određivali što smijem nositi.
Nakon šesnaeste su ubrzo ponovo uslijedila očekivanja. "Pa ti si već odrasla djevojka. Starke su za teenagere."
Odrasla studentica.
Odrasla asistentica.
Ajoj. A tek kad sam se zaposlila u "svijetu biznisa"! Poslovni dress code. Kostimi, odijela, šminka, cipele s visokim petama. Nisu mi dali ni da raspustim kosu!
Nije tu bilo mjesta za ikakva raspuštanja (ili opuštanja).
I dalje sam, sad mi je to jasno, bila "premala" da bih mogla sama birati svoju obuću.
Morala sam, na kraju, dovoljno odrasti, osamostaliti se, sazrijeti... da bih ponovo smjela navući starke.
Razmišljam da ih kupim u svim bojama.
Umjesto da zidove okitim diplomama, okitit ću se njima.
Ako me upoznate u starkama, nemojte me zbog njih podcijeniti. Njih je itekako trebalo zaraditi.
Možda se od mene, kao psihoterapeuta, očekuje drugačiji izgled - kako od mene, tako i od mog bloga.
Možda sam trebala izabrati neku zagasitu boju, recimo smeđu? Da sve djeluje malo turobno i depresivno, a opet skupo i profesionalno (= čista psihoterapija). Možda sam svoju ordinaciju trebala odijenuti u mahagonij i kožne naslonjače.
I još kad bih mogla sebe pretvoriti u postarijeg muškarca s bradom...
Možda. Možda bi mi se to isplatilo.
Ali to nisam ja.
A misija mi je učiti druge tome kako "biti ja".
Ne želim biti licemjerna. Zato izabirem starke.
Iz nekog se razloga najviše osjećam "ja" baš onda kada nosim starke. Možda zato što su one bile moja glavna obuća između 14. i 16.-te, kada su mi roditelji prestali birati obuću, a još nisam imala šefove koji bi mi ponovo određivali što smijem nositi.
Nakon šesnaeste su ubrzo ponovo uslijedila očekivanja. "Pa ti si već odrasla djevojka. Starke su za teenagere."
Odrasla studentica.
Odrasla asistentica.
Ajoj. A tek kad sam se zaposlila u "svijetu biznisa"! Poslovni dress code. Kostimi, odijela, šminka, cipele s visokim petama. Nisu mi dali ni da raspustim kosu!
Nije tu bilo mjesta za ikakva raspuštanja (ili opuštanja).
I dalje sam, sad mi je to jasno, bila "premala" da bih mogla sama birati svoju obuću.
Morala sam, na kraju, dovoljno odrasti, osamostaliti se, sazrijeti... da bih ponovo smjela navući starke.
Razmišljam da ih kupim u svim bojama.
Umjesto da zidove okitim diplomama, okitit ću se njima.
Ako me upoznate u starkama, nemojte me zbog njih podcijeniti. Njih je itekako trebalo zaraditi.