Nakon Nove Godine povisila sam cijenu s 200 kuna na 250. (Samo za nove klijente, starima ne dižem cijenu.)
Dugo sam se mučila oko te odluke.
Kap koja je prelila čašu bila je kad sam čula jednog kolegu kako govori: "Moja cijena je 250, i to samo zato što sam u Varaždinu. Da sam u Zagrebu, sigurno bi bila viša."
Zatim sam razmislila, osvrnula se oko sebe i ustanovila da doista jesam najjeftiniji terapeut u gradu. Zapitala sam se što to govori o meni.

Zašto baš toliko?

Cijena od 200 kuna rezervirana je uglavnom za psihoterapijske edukante ili eventualno pokojeg dovršenog terapeuta, ali kome psihoterapija nije glavni posao nego tu i tamo uzme kojeg klijenta "na crno".

Cijena od 200 kuna definirana je unutar Gestalt psihoterapijskog društva kao donja granica. Definiranje donje granice cijene zahtijevalo je Europsko gestalt udruženje.

"Zašto se uopće definiraju donje granice cijena?" pita me moj neuki Unutarnji ekonomist. Naslućujem nešto o nelojalnoj konkurenciji i rušenju cijena unedogled, ali zapravo malo znam o svemu tome. A zašto baš 200 kuna, o tome sam sjela pa razmislila. I sad vam o tome pišem.

Koliko to vrijedi?

Sjetila sam se svojih početaka, kad mi je bilo neugodno uopće tražiti novac za razgovor. Naprosto mi se činilo da to ne vrijedi novaca, da to ionako stalno radim besplatno, da čovjeku u nevolji treba pomoći dobrote radi, da mi je toliki gušt da bih ja platila njima... I doista, zašto bi razgovor toliko koštao, kad ti za njega ne treba... gotovo ništa?

E da. Može se tako učiniti.
A zapravo su potrebne razne stvari. Edukacija. Vrijeme. Pa i prostor, firma i takve banalnosti. Sve to ispadne poprilično skupo.

Računica

Razgovor. Da. Zvuči jednostavno i prirodno. 
Eh, da samo znate koliko sam sati potrošila učeći kako da razgovaram sa svojim klijentima. Sad ću vam reći. (Neću uopće računati faks i magisterij, iako i njima mogu zahvaliti što sam postala terapeut.)
Psihoterapijsku edukaciju započela sam 2002. U mojoj diplomi stoji da sam odradila 2072 sata - iskustvene radionice, teorija, vlastita psihoterapija, grupna i individualna supervizija... da sad ne udavim. A to je bio tek početak. Otkad sam diplomirala na svoju edukaciju godišnje trošim preko 20 000 kuna. Jer znam da ću imati posla samo ako budem znala što radim.

A psihoterapija je jedan takav posao... nešto između zanata i umjetnosti... traži vještinu, vježbu, motivaciju i inspiraciju, i nema kraja tom "treningu". Toliko toga još moram/želim naučiti.

Zatim vrijeme. Moram naplatiti svoje vrijeme jer bih u suprotnom morala raditi nešto drugo.

Doprinosi, računi za grijanje, prostor... taj dio je pomalo dosadan, i - postoji. Ne mogu raditi terapiju u kvartovskom bircu, iako se i tamo vode mnogi "razgovori".

A onda ima i ta neizvjesnost. Gotovo da ne prođe dan da mi netko ne otkaže. 
"Kćer mi je dobila gripu."
"Prehladno mi je za izlaziti."
"Izgubio sam ključeve od auta."

Nemam fiksnu plaću. Preko ljeta nemam skoro uopće posla. Pa onda i oko Božića. Zapravo, kad god su školski praznici. A još se dogodi i sezona skijanje, recesije, besparice... Ili se npr. razbolim. Kad ne radim, nemam novaca. Nema me tko pokrivati.

I tako se računica svela na 250 kuna. Psihoterapija toliko košta da bih si mogla priuštiti da je radim.

Ljudi smo...

Ali sad ću vam ipak prišapnuti ovo. Ako vam je to preskupo, a osjećate da vam doista treba, ako ste ozbiljni u najmjeri da učinite nešto novo sa sobom i sa svojim životom i spremni ste na dugotrajniji rad (jer za takvim klijentima svi mi čeznemo), javite mi se, dođite. Pregovarat ćemo i smisliti rješenje.

Imam već neke kombinacije na umu :)

Ne, ne tražim si novog muža. Za sad. Štoviše. Baš se bavim time kako da zadržim ovog kojeg imam. I još da k tome i njemu i meni to bude drago, pa onda i lijepo i zabavno.
Otkud sad pak ta inspiracija?
Upravo je završio jedan od mojih Imago vikenda. (Pokušavam, naime, postati terapeut za parove.)

Znači da sam zadnja tri dana provela baveći se ljubavnim pitanjima i zavrzlamama i da sam trenutno puna inspiracije, dobre volje i nade kad je ljubav u pitanju. Moj muž, poučen prošlim iskustvima, očekuje da će idućih nekoliko dana nastupiti posebno dobra atmosfera u našem domu. Tako imago vikend djeluje na mene. :)

I što će mi onda par kad sve već imam doma? Moram početi vježbati.
Nakon ove radionice dobili smo pravo (i zadatak) da započnemo raditi s parovima. Polako i pod supervizijom, al da. Spremni smo započeti.

Tražim, dakle, jedan pravi stvarni par koji bi želio raditi na svom odnosu zajedno sa mnom - terapeutom u edukaciji. Sa svoje strane još ne mogu obećati veliku Imago ekspertizu, ali mogu posvećenost i entuzijazam.
I povoljnu cijenu. (Imago je sjajna, ali inače poprilično skupa investicija - jer seansa traje između sat i pol do dva - a kako sam ja u ovom slučaju tek učenik, smatram ovaj popust ulogom u svoje znanje.)

Molit ću vas samo dozvolu da snimam seanse. Snimat ću u prvom redu sebe, vas tek usput. To je potrebno da bi moji supervizori mogli vidjeti kako radim i dati mi komentare na moj rad.

Jako sam uzbuđena oko ovog novog početka. Živo se sjećam svoj prve prvcate klijentice koja mi je prije deset godina, onako mladoj i šeprtljavoj, dala svoje povjerenje i učinila od mene psihoterapeuta. 

Uzbuđena i šeprtljava očekujem svoj prvi par...

Krajem listopada u Zagrebu će se održati konferencija "Istine o psihoterapiji".

(Btw, dođite! Bit će super! Ima genijalnih sadržaja i za profesionalce i za zainteresirane građane svih vrsta. A i nije skupo.)

Ja ću održati jednu kratku radionicu pod naslovom "Unutarnji kritičar - savjeti za miran suživot".

Sve je to super...međutim...

Još uvijek nisam smislila što ća ja to točno tamo raditi. Nekako mi se ne da. Nikako se ne uspjevam natjerati da se toga primim.
Natjerati?! Na ove riječi Psihoterapeut u meni naćuli uši. O čemu se tu zapravo radi?

Već trenutak kasnije ludo se zabavljam. Jer ga čujem. Kako je to smiješno i prikladno!

Čuješ glasove?

Aha. Kažu:
Kaj ti uopće znaš o tome?
Osramotit ćeš se.
Tvoja će radionica bit najgora. Totalno sranje.
Nemaš pojma.
Bleferice! Svi će skužit da si nitko i ništa!

Užasne, užasne riječi.
Ako ih shvaćamo ozbiljno. Ako im vjerujemo. Ako ne postoje druge riječi. Ako ih nismo baš sasvim svjesni, a one nas ipak odbijaju od zadatka koji je pred nama.

Tako zvuči Unutarnji kritičar. Njegov je posao da nas tako zastrašuje.
Nećete vjerovati, on nije zlonamjeran. Nećete vjerovati, razvili smo ga da nas štiti, da nam pomogne da se sačuvamo od boli, srama i poniženja.
I ne vrijedi s njim raspravljati. Uvijek lako prelazi na novu temu.

Ovaj post ti je najgori do sad. Blog ti se upravo srozao za 50%.

To uvijek kaže. Odmahujem rukom. Ne shvaćam ga ozbiljno. Nema više onu moć koju je nekada imao nada mnom.
I mislim da sam upravo smislila o čemu ću pričati na radionici.

Dođite poslušati.
30. 10. u 17h.

Kad sam se prvi put oglasila na internetu (http://www.psihoterapeut.org/) nisam propustila napomenuti da se sa mnom preko interneta ne može ostvariti psihoterapijski odnos.

Danas sam to prekršila. Imala sam prvi sat psihoterapije uz pomoć Skype-a.

Koliko god bila sumnjičava oko terapije e-mailom ili telefonom, ova mogućnost da se i vidimo i čujemo, na kraju me razoružala. Zapravo, ako ću biti potpuno iskrena - saznala sam da se Skypom u terapiji služe moji uzori, ljudi kojima se ja divim i od kojih želim učiti. Vjerujući da su oni razmotrili razne za i protiv i ipak se u to upustili, dala sam i sebi šansu. Htjela sam pokušati i vidjeti kako mi se to sviđa.

Zaključak: Da. Hoću. Povremeno. Kada nema drugog načina.

Pa, kako je bilo?

Vidimo se i čujemo se. To je, za početak, puno.

Malo mi nedostaje onaj pravi kontakt očima. Nemamo ga, i činjenica je,  ako gledam sličicu klijenta na ekranu, ne mogu gledati direktno u kameru. Dakle, kontakt očima neće biti moguć, i ja neću znati kada se to događa, ne zbog tehničke već zbog psihičke problematike.

Falit će mi i neverbalnih informacija - npr. neću vidjeti prekrižene noge ili mahanje stopalom (a te noge znaju biti vrlo rječite, ako niste znali).

I onda, ta neka neopipljivo-neopisiva kemija koja se katkad razvije u najintenzivnijim seansama… hoće li to biti moguće? Taj istinski kontakt? Ta atmosfera? Ne znam. A neću niti saznati ako ne probamo.

Bilo mi je prvi put, i bila sam okupirana tolikim razlikama da će mi trebati još neko vrijeme da ih sve pojmim.

Ali kad pomislim na mogućnosti i kada se prisjetim svih onih ljudi koji u svojim sredinama nemaju psihoterapeuta, privatnosti ili slobode tražiti pomoć… Čini mi se da potencijal koji ovdje leži ipak nadvladava ograničenja.

Uostalom, eksperimentiranje je oduvijek bilo važan element gestalt psihoterapije.

Pa onda - neka započne!

Većinu svog života mislim da sam debela. Počelo je to valjda u prvom srednje. Izvagali su me na sistematskom, u teškoj crnoj vesti do koljena (ne znam tko bi me tada natjerao da se skinem u gaćice). Imala sam 59,5kg. Sve druge cure imale su pedesetak.

Uvijek su moje prijateljice imale 10kg manje od mene. 

Mrzila sam se. Gadila se sama sebi. "Ideš na dijetu, odvratna slonice! Nećeš ništa staviti u usta iduća tri dana! Nisi zaslužila drugo nego da gladuješ, svinjo!"

Do podneva bih već umirala od gladi, oko tri trpala u sebe sendviče s majonezom. A kad sam već ovoliko zabrljala, zašto onda ne bih i počistila frižider do kraja?

Svi koji se bore s kilogramima znaju kako to već ide.

U nekoliko sam navrata, uz iznimnu snagu volje hranjenu mržnjom, uspjela skinuti 3-5kg pomoću neke od ultra-brzih-i-efikasnih metoda gladovanja.

Skinite 10 kilograma u samo 14 dana.

14 dana stiskanja zubiju, a onda povratak na sendviče s majonezom. Ah, koje olakšanje.

Idu godine… svaka, s dijetom ili bez, završava s barem jednom kilom više.

Prihvaćanje sebe

Negdje oko ulaska u svijet psihoterapije zaključim da treba prihvatiti i voljeti sebe. Kakva jesam da jesam.  Slabosti, snage, mane, vrline, sve to treba prigrliti i jednostavno biti. Odustala sam od dijeta. Nisam bila na dijeti skoro 10 godina. "Ne pristajem na maltretiranje sebe i gotovo!"

A i volim sendviče s majonezom.

Debela sam našla muža. Eto vidiš, rekla sam si, nije stvar u ljepoti i mršavosti. Ako te netko istinski voli, ne smeta mu šlauf oko trbuha, zar ne? Obučeš široku košulju i praktički se ne vidi!

Prestala sam se gledati u ogledalo. Vagu sam bacila. Ja sam ozbiljna žena, psihoterapeut. Bavim se dubokim stvarima, ne ovim površinskim. Pogledajte me. Nikad deblja, nikad sretnija! Da čujem, ima li tko kakvih prigovora?

Imalo ih je moje tijelo.

Zadnje tri godine ne mogu se riješiti prehlada.

Izluđuje me to. Čovjek bi rekao - bezveze. Prehlada ko prehlada. Neš' ti neke muke. Svi smo ponekad prehlađeni, čemu uzbuđivanje? Da, ponekad. Ali svaka 2 tjedna?!

Doktorica mi je rekla da je to normalno, jer imam malo dijete. Grrr. I moj muž ga ima pa nije prehlađen.

Homeopatica mi je dala pripravak za hipohondriju. Grrr.

U ljekarni su mi dali med za imunitet. Nula bodova.

Internet mi je bacio bubu u uho. Loša prehrana.

I tako sam se počela hraniti prema "Zoni". U zadnjih pola godine smršavila sam 12kg.

Kako je to sada bilo moguće? A nikad ranije nije?

1.       Dijeta kao čin ljubavi prema sebi

Ogromna je razlika sebe kažnjavati ili sebe njegovati.

Umjesto da si kažem: "Svinjo debela, jedi ovu smrdljivu juhu od kupusa do kraja života i pati jer si jedino to zaslužila!", rekla bih si nešto tipa: "Mmmm, danas sam ti pripremila posebnu poslasticu od koje ćeš dobiti puno energije, a neće te baciti u glikemijski mamurluk. Palačinke sa sirom i malinama? Domaći paradajzi s mozzarelom i maslinovim uljem? Ubrala sam ti svježi bosiljak s prozora."

"Gladna si? Trčim! Stiže jogurt! Jabuka, bademi! Nedopustivo je da budeš gladna!" (umjesto: "Ma crkni, briga me!")

2.       Opraštanje

Vikend na seoskom domaćinstvu. Krvavice, restani krumpir, štrudle, buncek pod pekom, sve u domaćoj svinjskoj masti. Pa malo štrudle. Red slatkih, red slanih. Domaći višnjevac. Degustacija vina. Idemo?

"Ne mogu, ja sam u Zoni."

Ma dajte, molim vas. Pa nisam luda. Naravno da idemo.

A onda se vraćamo u Zonu.

U ovih sam pola godine sto puta "zgriješila".

"Daš mi griz tog sendviča s majonezom?", pitam svog muža.

"Hoćeš da ti napravim cijeli sendvič?"

"Ne, samo bi griz."

Nema veze koliko puta skrenem, ako se uvijek nakon toga vratim na put. Preduvjet je da je put ugodan i održiv. Prehrana u Zoni za mene to je.

3.       Strpljenje

Zdravo mršaviti znači gubiti ne više od pola kile tjedno. To mi je ranije bilo neprihvatljivo. Nisam sebe mogla mučiti dulje od dva tjedna. Za jedan jedini kilogram?! Nije mi padalo na pamet.

Ali ako želim izgubiti deset - onda se doista moram mučiti. Logor zvuči primamljivo…

U svoj sam kalendar kraj svakog tjedna upisala koliko je realno i zdravo do tada smršaviti. To mi je bilo od neprocjenjive vrijednosti. Često bih se pogubila i polakomila. "Ma, kako, majku mu, pa već tri dana ista kilaža?!" Pogledam na kalendar i vidim - još uvijek sam u zadanim okvirima. Zona me nije iznevjerila. Ravnomjerno, nezaustavljivo, pola kile tjedno. Nešto na što mogu računati.

Najteže je bilo izgubiti prve tri. Šest dugih tjedana, a nitko, pa čak ni ja, ne primjećuje razliku. Tu se bilo najlakše vratiti sendvičima s majonezom.

Ali jednom kad sam to izdržala… samo sam pratila kako se tope. Ah! Kako lijepo!

4.       Vrijeme

Razmišljala sam da preskočim ovu točku, da ne bih koga obeshrabrila. Ali ne bi bilo pošteno pretvarati se da vrijeme nije bitno.

Koje vrijeme? Vrijeme za sebe. Vrijeme za pripravu obroka. Za kupovinu namirnica. Za razmišljanje unaprijed kako bih uvijek pri ruci imala zdrave alternative (u odnosu na nekadašnju vječnu pekaru). Nikad ranije nisam imala toliko vremena da se posvetim sebi.

I tako mi je uspjelo.

Izgledam… ma… super!

Sve savršeno? Skoro.

Za nešto veći minus na karticama krivim onih 12 ljetnih haljinica broj 38 koje su me natjerale da ih kupim!

Stiže mi neki dan inspiracija mailom! (Već je dugo i željno iščekujem, ali me samorazvoj odveo drugim putem pa nikako da se uhvatim bloga… no o tome ću se ispričavati u nekom drugom postu).

Nego, jedna ljubazna kolegica i čitateljica ovog bloga piše:

Irena,

Vaš blog mi je kao psihologu i "psihoterapeutu u nastajanju" bio pravo osveženje i podstrek. Hvala Vam na tome! Samo tako nastavite :)

Molim Vas za neku podelu iskustava kako ste se izlazili na kraj sa nesigurnošću i strahom og greške u radu sa klijentima-strah da će te napraviti neku štetu... da nećete biti u radu dovoljno efikasni...Ako ste uopšte imali ovakve borbe sa sobom...

Strah od pogreške! Kakva dobra tema!

Ah, da. Živo ga se sjećam. Oni duugi sati u iščekivanju mog prvog prvcatog klijenta. Koja je to trema bila! I sva ona pitanja: Što ako kažem nešto pogrešno? Pošaljem ga u pogrešnom smjeru? Uništim mu život? Što ako ga baš nešto što ja učinim ili propustim učiniti prebaci preko ruba? Npr. gurne ga u samoubojstvo? Što ako ne prepoznam nešto ključno?

Ah, da.

Bili su dani kad sam vjerovala da sam puno moćnija nego što jesam. Riječima sam spašavala i uništavala tuđe živote. Bila za njih odgovorna. Odlučivala. Birala. Ja.

Tako sam si umišljala.

Srećom, nije tako.

Srećom, tuđi životi nisu u mojim rukama. Klijenti donose svoje izbore. Oni su ti koji odlučuju.

Zahvaljujući tom uvjerenju ovih dana rijetko odlazim na posao bojeći se greške.

Danas se više bojim neučinkovitosti. Uzaludnosti. Glupo potrošenog vremena i novca. Interakcije u kojoj se ništa ne događa, ništa ne saznaje, ništa ne uči.

A pogrešan savjet?

Zna mi se i dan danas potkrasti ta vrsta pogreške da si zamislim da znam idealno rješenje nečijeg problema. Pogodite što se događa. Ne poslušaju me!

Ne poslušaju me niti kad imam pametna rješenja, niti kada su posve pogrešna. Zato sam (barem načelno, jer ne uspijem svaki put izdržati) odlučila da ih niti ne nudim. Psihoterapeutu se ionako ne ide po savjet.

Ono čemu me poučila edukacija, a iskustvo još i više - klijent je stručnjak za vlastiti život. Tisuće pročitanih knjiga ne bi to mogle promijeniti. Da, i on može nešto naučiti i postati uspješniji. No ima i pravo brljaviti po svom životu i sam lupiti glavom u zid.

Suzdržavam se, dakle, od savjeta koliko god mogu. A kad ne uspijem, tješi me uvjerenje da ljudi rade po svom. Čak i ako je to ono što sam ja rekla.

A pogrešna riječ?

Radije sam nježna nego gruba.

Ok, ponekad ću reći i nešto što klijent ne želi čuti, no ta me vrsta "pogreške" manje zabrinjava. Za mene je veća opasnost da nekoga previše štedim. Idem niz dlaku, ugađam. Nekome će to biti ugodno. Ali to nije moj posao. Ako je to jedino što od mene dobijete, tražite svoje novce natrag.

A neprimjereno ponašanje?

Tu se čuvam. Pazim da se naš odnos ne prelije preko granica moje ordinacije.

Nastojim svojim klijentima biti psihoterapeut i ništa više. (Ni manje.)
Vjerujem da u taj odnos stane jako puno i sasvim dovoljno. Ljubavi, brige, pažnje.

Ne želim ispijati "neformalne" kavice između seansi (iako jesam popila pokoju nakon što je proteklo puno vremena od kad je terapija završila i zanimalo me sve o novom faksu, bebi, preseljenju…)

Ne želim biti prijatelj na Facebooku. Naš odnos je povjerljiv.

Ne želim u terapiju uzeti klijentove prijatelje i rodbinu. Sve što želim znati, saznat ću od klijenta. Ne želim se dovesti u situaciju da o njima raspravljam bilo s kim.

Ne želim razmjenjivati sms-ove, fotografije, filmove...

Ne želim darove. Ako mi se netko zahvali, vjerovat ću mu na riječ.

Ponekad na ovim mjestima možda djelujem kruto, ali teren je sklizak i važno mi je da se za nešto mogu uhvatiti.

A samoubojstvo?

Tu mi je već teško imati jasan stav. S tim se mučim. Ne znam što bih točno učinila da neki klijent odluči počiniti samoubojstvo i obavijesti me o tome. Bih li zvala policiju? Roditelje? Partnera? Djecu? Okrenula nebo i zemlju, samo da ga spasim?

Mogu li imati stav da imamo pravo na izbor, uvijek i u svemu, osim kad se radi o vlastitom životu?

Ovako, s distance, bez prijetnje samoubojstva nad glavom, voljela bih imati petlje i reći da bih izdržala. Pristala čak i na tu odluku. Da nije na meni da se petljam, osim onoliko koliko mi klijent daje u zadatak. I samo onoliko.

Ne bih mogla biti terapeut kada bih vjerovala da bilo što moramo.

Mora li čovjek npr. završiti fakultet? Ili imati djecu?
Biti heteroseksualan?
Vjeran? Vjernik? Darežljiv? Uspješan? Skroman? Moralan?
Mora li živjeti? Recite vi meni.

A ako ipak zabrljam?

Ono što umanjuje moj strah od pogreške je moja vjera u ljude. Vjerujem da su moji klijenti pametni, iskusni, dobronamjerni ljudi koji čine najbolje što znaju. Znam da mogu računati na njih. Oni nisu budale. Ako ne budem radila dobro (ako hoćete "ispravno"), otići će. Ne moram nositi tu odgovornost. Ne moram brinuti za njih. Oni se znaju pobrinuti za sebe.

Dobra vijest

A neki će mi dati i novu priliku. Meni, sebi, nama. Ljudski su odnosi, srećom, često dovoljno ljudski da trpe pokoju pogrešku.

Teško mi je, i jako volim, kada mi klijent ukaže na moje greške. Kada toliko drži do "nas" da želi u mene ulagati. Kada me želi podučiti kako ću s njim…

Nakon što progutam ono malo gorčine i vlastitog ega, sjetim se da je to znak da od mene nisu odustali. I da je tako dobro naučiti nešto novo.

E to je već gadno.
Sad riskiram da me toliki napadnu, ali pisat ću za onih par (makar slutim da ih ima i više) koji su se preplašili poput mene.
Puno je već rečeno o tome koliko je majčinstvo predivno, ispunjavajuće i smisao života svake žene.
Ok, ima i nešto o tome kako neki dio žena padne u postporođajnu depresiju. To je često, ali ipak nenormalno, ne? Ne znam.


Meni je trebalo otprilike 3 godine da se ponovo zbrojim. Mislim da sam se, rodivši dijete, rapala u tisuću komada koje sam uporno pokušavala sastaviti natrag. Sad mi je konačno uspjelo. I nikad neću biti ona stara.

Mnoge žene pričaju o tome kako im je trebalo vremena da zavole svoje dijete. Meni nije trebalo. Ja sam instant pomahnitala za tim čovječuljkom. Ali ne na dobar način. Na neki užasno zastrašujuć način. Zavoljela sam ga više od svega. I osjetila koliko je teško biti do te mjere vezan. Koliko je strašno biti odgovoran za nešto toliko dragocjeno. Taj osjećaj da je moj život potpuno ovisan o tome je li njemu dobro ili loše, to je bilo grozno. Počela sam se bojati za njegov život. Ili za svoj. Teško je reći, jer moj bi bio uništen kad bi se njemu nešto dogodilo.

K tome svemu, on je bio jedna plačljiva i nezadovoljna beba. Sve što sam ja znala o emocijama, privrženosti, bivanju u kontaktu, svjesnosti, suočavanju sa strahovima, nošenju s anksioznosti, spavanju, plakanju, odgoju, uvjetovanju... nije uspjevalo vratiti moj mir. Tek vrijeme, tek navikavanje, tek odrastanje (i tu ne mislim samo na njega).

Naravno, priča niti sada nije gotova. Majčinstvo će mi, svim srcem se tome nadam, biti središnja zanimacija do kraja života.
Ah, kad se sjetim svih onih divnih dana kad sam kao mladi i nadobudni psiholog svakom roditelju u nevolji mogla udijeliti koji koristan savjet. Sad sam malkice opreznija. Malo je teže no što piše u knjigama.
Ne jede? Nema problema, ovako ćemo...
Khm, da.

Najdivnije je i najteže. Priznanje svima koji su u ovom košu.

Na ovo pitanje obično odgovaram protupitanjem: Kad je dosta učenja skijanja?

Većina ljudi može naučiti skijati za 6 dana. Toliko se najčešće ostaje na skijanju u jednoj sezoni. Upišete školicu. U redu drugih školaraca-pačića slijedite svog učitelja skijanja, malo padate, ustajete… i onda šesti dan imate natjecanje, i već se spuštate niz padinu po svoj prvi zlatni pehar. Na fotkama ne izgledate kao Janica, ali skijate, ne?

Ja sam počela skijati blizu tridesete. Vjerojatno nikada neću skijati kao oni čiji su roditelji bili dobri skijaši pa su ih na planine dovlačili otkad su prohodali. No naučila sam. Za šest dana.

Svake sam godine nakon toga još malo utvrdila gradivo. Nisam više išla u školu, no ponekad mi upute mog učitelja skijanja i danas odzvone u glavi. Mogu se spustiti niz staze koje nisu crne. To mi je dovoljno. Crne zaobilazim, i tako će i ostati.

Dovoljno je, dakle, 6 dana.

I kog boga onda Ivica Kostelić trenira još dan danas?!

Ok, možda usporedba nije najsretnija, no meni se čini da je i u skijanju i u psihoterapiji pitanje što želite postići. Ponekad vam je samo bitno da se skinete s ove gadne staze, s odlukom da nikad više ne stanete na skije.
Većini će biti ok savladati osnove, da baš ne lome noge putem. I da zimi mogu uživati u otvorenom prostoru, u snijegu, suncu, kuhanom vinu…
Neki će otići u školicu i iduće godine, da usavrše tehniku. Neki će uzimati privatne satove. Neki će redovito trenirati.

A dosta je onda kada vi osjećate da vam je dosta.

Psihoterapeuti će ponavljati kao papagaji: "Predobra je da bi bila rezervirana samo za bolesne."
Dapače, s ozbiljno bolesnima (onima koji izgube kontakt sa stvarnosti) teško da je moguće i smisleno uopće raditi psihoterapiju. Tu će psihoterapeuti zamoliti psihijatre da uskoče s psihofarmacima.

Ali zdravi su zdravi, ne?

Složit ćete se da svi katkad zapnemo. Nismo zato psihički bolesni. Dapače, normalni smo. Ponekad smo normalni ljudi u nenormalnoj situaciji. A događa se da zapnemo i u sasvim uobičajenim okolnostima.

Obično se to događa kad nam dosadašnji mehanizmi prilagodbe prestanu funkcionirati. Možda se situacija promijenila, a možda nikada nisu niti funkcionirali baš najbolje i sada se čaša prelila.

Vrijeme je za nešto novo
 
Ali što?
To možemo otkriti kroz psihoterapiju. Možemo otkriti što je to što za nas više ne funkcionira i uvježbavati ono što bi moglo biti efikasnije.

Nekoliko je stvari koje tako često kroz psihoterapiju poučavam zdrave ljude.

1.       Briga o sebi nije sebična (voljeti sebe).
2.       Prisvoji vlastitu odgovornost. Tuđu pusti.
3.       Biti dobar nije isto što i biti dobro.
4.       Kako sebe slušati i shvatiti ozbiljno.
5.       Očekivanja nam smetaju da vidimo stvarnost.
6.       Tuga je da se tuguje.
7.       Ok je biti tužan (i ljut, i uplašen, i…)
8.       Ok je imati granice.
9.       Ok je pogriješiti.
10.     Simptomi su signali. Vrijedi ih poslušati prije nego što ih "isključimo".
11.     Slika o meni nije ja.  Više se isplati ulagati u sebe nego u sliku.
12.     Ako biram, nisam žrtva. (A uvijek biram.)
13.     Promjena nastupa kad prihvatimo ono što je.
14.     …

O svakoj bih od ovih točaka mogla napisati cijelu raspravu.
Hm. Dobra ideja! Možda i hoću :)
Predložite mi od koje da krenem.

Život jednog djeteta visi o končiću.

S Tatom sam išla u osnovnu školu. Oduvijek ga znam.
Zezanja na maturalcu u 8. razredu, noćna šuljanja iz sobe u sobu, potpisivanja na donju stranu ladice (da nitko nikad ne otkrije naš vandalizam), boce nejjeftinijeg vina koje je prije dvadeset godina moglo kupiti svako dijete...
On svira gitaru ispred škole, mi se ostali pretvaramo da smo pankeri...
U nekom nam je času pankerska karijera ozbiljno dovedena u pitanje jer zajedno sviramo u tamburaškom orkestru folklornog ansambla i draže nam je popevati popevke i putovati svijetom...
Dočekivanja tematskih Novih Godina, fašnici u Samoboru (svi smo Crvenkapice, uključujući i njega), tamburanja na Sljemenu, beskrajne vožnje tramvajem natrag u naš kvart...
Jednom smo čak skupa odsvirali cjelonoćnu gažu na nekoj svadbi...

Mama mi je bila najbolja prijateljica na faksu. Povezala nas strast prema psihologiji, studiranju kao takvom, tulumarenju i lovu na petice. 
Ljetne škole, berbe grožđa kod našeg najdražeg asistenta, ponavljanja gradiva, kampiranje u Savuduriji, ljubavni jadi ...
Njezina je obitelj čitavo vrijeme bila u groznoj besparici. Tata joj je bio prebolestan da bi radio, mama nezaposlena, petero djece. Pa je Moja Prijateljica spremala ispite radeći u nekoj rupetini od vinarije, među svim onim lokalnim pijancima... Žena nepobjedive volje, sposobnosti, upornosti i optimizma. Kasnije je tijekom cijelog faksa anketirala, radila ovo i ono, bila najvrijednija na svijetu... I jedina me ona pobijedila u broju petica u indexu.

Upoznali su se na mom 21. rođendanu.
Uskoro su se zaljubili. I još dan danas nisam srela par koji bi se više volio.

Valjda je bilo logično da ja budem kuma njihovoj prvoj kćerkici.
Voljela bih se sad tući po glavi s tim kako nisam bila najbolja kuma koja sam mogla biti. Kad bi to barem nekome koristilo...

Prvih par godina slabo smo se viđali. Ja sam i dalje tulumarila i pitala se o smislu života, a oni su svoj već pronašli. Bila su tu nekakva izdajanja, pelene i vodene kozice u koje se ja nisam razumjela. Malo smo se udaljili.
 
A kad je Djevojčica imala četiri godine, mogli smo svi skupa ponovo zajedno na more.
Njezina prva plivanja, izmišljene igre s kartama, jedenje lubenice...
I taj maleni ožiljak na ručici od odstranjivanja nekakve kvržice prije tri tjedna. Bilo je to prije četiri i pol godine.

Tada još nismo znali da je ta kvržica zloćudno, zloćudno, najzloćudnije zlo kojega smo ikada sreli u svom životu.

Zašto bih vas davila s ovako tužnom pričom?
Jer je ona dio mog života. Jer trenutno ne mogu misliti ni o čemu drugome. Jer mi je lakše ako je podijelim.

A mislim i da ima nekoliko pouka.
O tome kako život nije zamišljen da bude pravedan i da sve u njemu ima smisla.
O tome da nam se događaju i stvari koje ne zaslužujemo.
O tome da nema te prefrigane psihološke fore koja bi nas učinila neosjetljivima na bol.
O tome da je čovjek izdržljivo biće i da se može prilagoditi i najgoremu.
O tome da neke stvari nemaju rješenja i da nam ponekad preostaje samo da se pomirimo. I da najprije tugujemo.
I da je to proces.

Kako bih ga voljela preskočiti i jednostavno se instant ponovo osjećati dobro!
A nema te tablete, nema tog misaono-verbalnog manevra. Izlaz iz tunela je kroz tunel.

Molite se za nas.