Kad sam se prvi put oglasila na internetu (http://www.psihoterapeut.org/) nisam propustila napomenuti da se sa mnom preko interneta ne može ostvariti psihoterapijski odnos.

Danas sam to prekršila. Imala sam prvi sat psihoterapije uz pomoć Skype-a.

Koliko god bila sumnjičava oko terapije e-mailom ili telefonom, ova mogućnost da se i vidimo i čujemo, na kraju me razoružala. Zapravo, ako ću biti potpuno iskrena - saznala sam da se Skypom u terapiji služe moji uzori, ljudi kojima se ja divim i od kojih želim učiti. Vjerujući da su oni razmotrili razne za i protiv i ipak se u to upustili, dala sam i sebi šansu. Htjela sam pokušati i vidjeti kako mi se to sviđa.

Zaključak: Da. Hoću. Povremeno. Kada nema drugog načina.

Pa, kako je bilo?

Vidimo se i čujemo se. To je, za početak, puno.

Malo mi nedostaje onaj pravi kontakt očima. Nemamo ga, i činjenica je,  ako gledam sličicu klijenta na ekranu, ne mogu gledati direktno u kameru. Dakle, kontakt očima neće biti moguć, i ja neću znati kada se to događa, ne zbog tehničke već zbog psihičke problematike.

Falit će mi i neverbalnih informacija - npr. neću vidjeti prekrižene noge ili mahanje stopalom (a te noge znaju biti vrlo rječite, ako niste znali).

I onda, ta neka neopipljivo-neopisiva kemija koja se katkad razvije u najintenzivnijim seansama… hoće li to biti moguće? Taj istinski kontakt? Ta atmosfera? Ne znam. A neću niti saznati ako ne probamo.

Bilo mi je prvi put, i bila sam okupirana tolikim razlikama da će mi trebati još neko vrijeme da ih sve pojmim.

Ali kad pomislim na mogućnosti i kada se prisjetim svih onih ljudi koji u svojim sredinama nemaju psihoterapeuta, privatnosti ili slobode tražiti pomoć… Čini mi se da potencijal koji ovdje leži ipak nadvladava ograničenja.

Uostalom, eksperimentiranje je oduvijek bilo važan element gestalt psihoterapije.

Pa onda - neka započne!