Većinu svog života mislim da sam debela. Počelo je to valjda u prvom srednje. Izvagali su me na sistematskom, u teškoj crnoj vesti do koljena (ne znam tko bi me tada natjerao da se skinem u gaćice). Imala sam 59,5kg. Sve druge cure imale su pedesetak.
Uvijek su moje prijateljice imale 10kg manje od mene.
Mrzila sam se. Gadila se sama sebi. "Ideš na dijetu, odvratna slonice! Nećeš ništa staviti u usta iduća tri dana! Nisi zaslužila drugo nego da gladuješ, svinjo!"
Do podneva bih već umirala od gladi, oko tri trpala u sebe sendviče s majonezom. A kad sam već ovoliko zabrljala, zašto onda ne bih i počistila frižider do kraja?
Svi koji se bore s kilogramima znaju kako to već ide.
U nekoliko sam navrata, uz iznimnu snagu volje hranjenu mržnjom, uspjela skinuti 3-5kg pomoću neke od ultra-brzih-i-efikasnih metoda gladovanja.
Skinite 10 kilograma u samo 14 dana.
14 dana stiskanja zubiju, a onda povratak na sendviče s majonezom. Ah, koje olakšanje.
Idu godine… svaka, s dijetom ili bez, završava s barem jednom kilom više.
Prihvaćanje sebe
Negdje oko ulaska u svijet psihoterapije zaključim da treba prihvatiti i voljeti sebe. Kakva jesam da jesam. Slabosti, snage, mane, vrline, sve to treba prigrliti i jednostavno biti. Odustala sam od dijeta. Nisam bila na dijeti skoro 10 godina. "Ne pristajem na maltretiranje sebe i gotovo!"
A i volim sendviče s majonezom.
Debela sam našla muža. Eto vidiš, rekla sam si, nije stvar u ljepoti i mršavosti. Ako te netko istinski voli, ne smeta mu šlauf oko trbuha, zar ne? Obučeš široku košulju i praktički se ne vidi!
Prestala sam se gledati u ogledalo. Vagu sam bacila. Ja sam ozbiljna žena, psihoterapeut. Bavim se dubokim stvarima, ne ovim površinskim. Pogledajte me. Nikad deblja, nikad sretnija! Da čujem, ima li tko kakvih prigovora?
Imalo ih je moje tijelo.
Zadnje tri godine ne mogu se riješiti prehlada.
Izluđuje me to. Čovjek bi rekao - bezveze. Prehlada ko prehlada. Neš' ti neke muke. Svi smo ponekad prehlađeni, čemu uzbuđivanje? Da, ponekad. Ali svaka 2 tjedna?!
Doktorica mi je rekla da je to normalno, jer imam malo dijete. Grrr. I moj muž ga ima pa nije prehlađen.
Homeopatica mi je dala pripravak za hipohondriju. Grrr.
U ljekarni su mi dali med za imunitet. Nula bodova.
Internet mi je bacio bubu u uho. Loša prehrana.
I tako sam se počela hraniti prema "Zoni". U zadnjih pola godine smršavila sam 12kg.
Kako je to sada bilo moguće? A nikad ranije nije?
1. Dijeta kao čin ljubavi prema sebi
Ogromna je razlika sebe kažnjavati ili sebe njegovati.
Umjesto da si kažem: "Svinjo debela, jedi ovu smrdljivu juhu od kupusa do kraja života i pati jer si jedino to zaslužila!", rekla bih si nešto tipa: "Mmmm, danas sam ti pripremila posebnu poslasticu od koje ćeš dobiti puno energije, a neće te baciti u glikemijski mamurluk. Palačinke sa sirom i malinama? Domaći paradajzi s mozzarelom i maslinovim uljem? Ubrala sam ti svježi bosiljak s prozora."
"Gladna si? Trčim! Stiže jogurt! Jabuka, bademi! Nedopustivo je da budeš gladna!" (umjesto: "Ma crkni, briga me!")
2. Opraštanje
Vikend na seoskom domaćinstvu. Krvavice, restani krumpir, štrudle, buncek pod pekom, sve u domaćoj svinjskoj masti. Pa malo štrudle. Red slatkih, red slanih. Domaći višnjevac. Degustacija vina. Idemo?
"Ne mogu, ja sam u Zoni."
Ma dajte, molim vas. Pa nisam luda. Naravno da idemo.
A onda se vraćamo u Zonu.
U ovih sam pola godine sto puta "zgriješila".
"Daš mi griz tog sendviča s majonezom?", pitam svog muža.
"Hoćeš da ti napravim cijeli sendvič?"
"Ne, samo bi griz."
Nema veze koliko puta skrenem, ako se uvijek nakon toga vratim na put. Preduvjet je da je put ugodan i održiv. Prehrana u Zoni za mene to je.
3. Strpljenje
Zdravo mršaviti znači gubiti ne više od pola kile tjedno. To mi je ranije bilo neprihvatljivo. Nisam sebe mogla mučiti dulje od dva tjedna. Za jedan jedini kilogram?! Nije mi padalo na pamet.
Ali ako želim izgubiti deset - onda se doista moram mučiti. Logor zvuči primamljivo…
U svoj sam kalendar kraj svakog tjedna upisala koliko je realno i zdravo do tada smršaviti. To mi je bilo od neprocjenjive vrijednosti. Često bih se pogubila i polakomila. "Ma, kako, majku mu, pa već tri dana ista kilaža?!" Pogledam na kalendar i vidim - još uvijek sam u zadanim okvirima. Zona me nije iznevjerila. Ravnomjerno, nezaustavljivo, pola kile tjedno. Nešto na što mogu računati.
Najteže je bilo izgubiti prve tri. Šest dugih tjedana, a nitko, pa čak ni ja, ne primjećuje razliku. Tu se bilo najlakše vratiti sendvičima s majonezom.
Ali jednom kad sam to izdržala… samo sam pratila kako se tope. Ah! Kako lijepo!
4. Vrijeme
Razmišljala sam da preskočim ovu točku, da ne bih koga obeshrabrila. Ali ne bi bilo pošteno pretvarati se da vrijeme nije bitno.
Koje vrijeme? Vrijeme za sebe. Vrijeme za pripravu obroka. Za kupovinu namirnica. Za razmišljanje unaprijed kako bih uvijek pri ruci imala zdrave alternative (u odnosu na nekadašnju vječnu pekaru). Nikad ranije nisam imala toliko vremena da se posvetim sebi.
I tako mi je uspjelo.
Izgledam… ma… super!
Sve savršeno? Skoro.
Za nešto veći minus na karticama krivim onih 12 ljetnih haljinica broj 38 koje su me natjerale da ih kupim!
Uvijek su moje prijateljice imale 10kg manje od mene.
Mrzila sam se. Gadila se sama sebi. "Ideš na dijetu, odvratna slonice! Nećeš ništa staviti u usta iduća tri dana! Nisi zaslužila drugo nego da gladuješ, svinjo!"
Do podneva bih već umirala od gladi, oko tri trpala u sebe sendviče s majonezom. A kad sam već ovoliko zabrljala, zašto onda ne bih i počistila frižider do kraja?
Svi koji se bore s kilogramima znaju kako to već ide.
U nekoliko sam navrata, uz iznimnu snagu volje hranjenu mržnjom, uspjela skinuti 3-5kg pomoću neke od ultra-brzih-i-efikasnih metoda gladovanja.
Skinite 10 kilograma u samo 14 dana.
14 dana stiskanja zubiju, a onda povratak na sendviče s majonezom. Ah, koje olakšanje.
Idu godine… svaka, s dijetom ili bez, završava s barem jednom kilom više.
Prihvaćanje sebe
Negdje oko ulaska u svijet psihoterapije zaključim da treba prihvatiti i voljeti sebe. Kakva jesam da jesam. Slabosti, snage, mane, vrline, sve to treba prigrliti i jednostavno biti. Odustala sam od dijeta. Nisam bila na dijeti skoro 10 godina. "Ne pristajem na maltretiranje sebe i gotovo!"
A i volim sendviče s majonezom.
Debela sam našla muža. Eto vidiš, rekla sam si, nije stvar u ljepoti i mršavosti. Ako te netko istinski voli, ne smeta mu šlauf oko trbuha, zar ne? Obučeš široku košulju i praktički se ne vidi!
Prestala sam se gledati u ogledalo. Vagu sam bacila. Ja sam ozbiljna žena, psihoterapeut. Bavim se dubokim stvarima, ne ovim površinskim. Pogledajte me. Nikad deblja, nikad sretnija! Da čujem, ima li tko kakvih prigovora?
Imalo ih je moje tijelo.
Zadnje tri godine ne mogu se riješiti prehlada.
Izluđuje me to. Čovjek bi rekao - bezveze. Prehlada ko prehlada. Neš' ti neke muke. Svi smo ponekad prehlađeni, čemu uzbuđivanje? Da, ponekad. Ali svaka 2 tjedna?!
Doktorica mi je rekla da je to normalno, jer imam malo dijete. Grrr. I moj muž ga ima pa nije prehlađen.
Homeopatica mi je dala pripravak za hipohondriju. Grrr.
U ljekarni su mi dali med za imunitet. Nula bodova.
Internet mi je bacio bubu u uho. Loša prehrana.
I tako sam se počela hraniti prema "Zoni". U zadnjih pola godine smršavila sam 12kg.
Kako je to sada bilo moguće? A nikad ranije nije?
1. Dijeta kao čin ljubavi prema sebi
Ogromna je razlika sebe kažnjavati ili sebe njegovati.
Umjesto da si kažem: "Svinjo debela, jedi ovu smrdljivu juhu od kupusa do kraja života i pati jer si jedino to zaslužila!", rekla bih si nešto tipa: "Mmmm, danas sam ti pripremila posebnu poslasticu od koje ćeš dobiti puno energije, a neće te baciti u glikemijski mamurluk. Palačinke sa sirom i malinama? Domaći paradajzi s mozzarelom i maslinovim uljem? Ubrala sam ti svježi bosiljak s prozora."
"Gladna si? Trčim! Stiže jogurt! Jabuka, bademi! Nedopustivo je da budeš gladna!" (umjesto: "Ma crkni, briga me!")
2. Opraštanje
Vikend na seoskom domaćinstvu. Krvavice, restani krumpir, štrudle, buncek pod pekom, sve u domaćoj svinjskoj masti. Pa malo štrudle. Red slatkih, red slanih. Domaći višnjevac. Degustacija vina. Idemo?
"Ne mogu, ja sam u Zoni."
Ma dajte, molim vas. Pa nisam luda. Naravno da idemo.
A onda se vraćamo u Zonu.
U ovih sam pola godine sto puta "zgriješila".
"Daš mi griz tog sendviča s majonezom?", pitam svog muža.
"Hoćeš da ti napravim cijeli sendvič?"
"Ne, samo bi griz."
Nema veze koliko puta skrenem, ako se uvijek nakon toga vratim na put. Preduvjet je da je put ugodan i održiv. Prehrana u Zoni za mene to je.
3. Strpljenje
Zdravo mršaviti znači gubiti ne više od pola kile tjedno. To mi je ranije bilo neprihvatljivo. Nisam sebe mogla mučiti dulje od dva tjedna. Za jedan jedini kilogram?! Nije mi padalo na pamet.
Ali ako želim izgubiti deset - onda se doista moram mučiti. Logor zvuči primamljivo…
U svoj sam kalendar kraj svakog tjedna upisala koliko je realno i zdravo do tada smršaviti. To mi je bilo od neprocjenjive vrijednosti. Često bih se pogubila i polakomila. "Ma, kako, majku mu, pa već tri dana ista kilaža?!" Pogledam na kalendar i vidim - još uvijek sam u zadanim okvirima. Zona me nije iznevjerila. Ravnomjerno, nezaustavljivo, pola kile tjedno. Nešto na što mogu računati.
Najteže je bilo izgubiti prve tri. Šest dugih tjedana, a nitko, pa čak ni ja, ne primjećuje razliku. Tu se bilo najlakše vratiti sendvičima s majonezom.
Ali jednom kad sam to izdržala… samo sam pratila kako se tope. Ah! Kako lijepo!
4. Vrijeme
Razmišljala sam da preskočim ovu točku, da ne bih koga obeshrabrila. Ali ne bi bilo pošteno pretvarati se da vrijeme nije bitno.
Koje vrijeme? Vrijeme za sebe. Vrijeme za pripravu obroka. Za kupovinu namirnica. Za razmišljanje unaprijed kako bih uvijek pri ruci imala zdrave alternative (u odnosu na nekadašnju vječnu pekaru). Nikad ranije nisam imala toliko vremena da se posvetim sebi.
I tako mi je uspjelo.
Izgledam… ma… super!
Sve savršeno? Skoro.
Za nešto veći minus na karticama krivim onih 12 ljetnih haljinica broj 38 koje su me natjerale da ih kupim!
RSS Feed