Stiže mi neki dan inspiracija mailom! (Već je dugo i željno iščekujem, ali me samorazvoj odveo drugim putem pa nikako da se uhvatim bloga… no o tome ću se ispričavati u nekom drugom postu).
Nego, jedna ljubazna kolegica i čitateljica ovog bloga piše:
Irena,
Vaš blog mi je kao psihologu i "psihoterapeutu u nastajanju" bio pravo osveženje i podstrek. Hvala Vam na tome! Samo tako nastavite :)
Molim Vas za neku podelu iskustava kako ste se izlazili na kraj sa nesigurnošću i strahom og greške u radu sa klijentima-strah da će te napraviti neku štetu... da nećete biti u radu dovoljno efikasni...Ako ste uopšte imali ovakve borbe sa sobom...
Strah od pogreške! Kakva dobra tema!
Ah, da. Živo ga se sjećam. Oni duugi sati u iščekivanju mog prvog prvcatog klijenta. Koja je to trema bila! I sva ona pitanja: Što ako kažem nešto pogrešno? Pošaljem ga u pogrešnom smjeru? Uništim mu život? Što ako ga baš nešto što ja učinim ili propustim učiniti prebaci preko ruba? Npr. gurne ga u samoubojstvo? Što ako ne prepoznam nešto ključno?
Ah, da.
Bili su dani kad sam vjerovala da sam puno moćnija nego što jesam. Riječima sam spašavala i uništavala tuđe živote. Bila za njih odgovorna. Odlučivala. Birala. Ja.
Tako sam si umišljala.
Srećom, nije tako.
Srećom, tuđi životi nisu u mojim rukama. Klijenti donose svoje izbore. Oni su ti koji odlučuju.
Zahvaljujući tom uvjerenju ovih dana rijetko odlazim na posao bojeći se greške.
Danas se više bojim neučinkovitosti. Uzaludnosti. Glupo potrošenog vremena i novca. Interakcije u kojoj se ništa ne događa, ništa ne saznaje, ništa ne uči.
A pogrešan savjet?
Zna mi se i dan danas potkrasti ta vrsta pogreške da si zamislim da znam idealno rješenje nečijeg problema. Pogodite što se događa. Ne poslušaju me!
Ne poslušaju me niti kad imam pametna rješenja, niti kada su posve pogrešna. Zato sam (barem načelno, jer ne uspijem svaki put izdržati) odlučila da ih niti ne nudim. Psihoterapeutu se ionako ne ide po savjet.
Ono čemu me poučila edukacija, a iskustvo još i više - klijent je stručnjak za vlastiti život. Tisuće pročitanih knjiga ne bi to mogle promijeniti. Da, i on može nešto naučiti i postati uspješniji. No ima i pravo brljaviti po svom životu i sam lupiti glavom u zid.
Suzdržavam se, dakle, od savjeta koliko god mogu. A kad ne uspijem, tješi me uvjerenje da ljudi rade po svom. Čak i ako je to ono što sam ja rekla.
A pogrešna riječ?
Radije sam nježna nego gruba.
Ok, ponekad ću reći i nešto što klijent ne želi čuti, no ta me vrsta "pogreške" manje zabrinjava. Za mene je veća opasnost da nekoga previše štedim. Idem niz dlaku, ugađam. Nekome će to biti ugodno. Ali to nije moj posao. Ako je to jedino što od mene dobijete, tražite svoje novce natrag.
A neprimjereno ponašanje?
Tu se čuvam. Pazim da se naš odnos ne prelije preko granica moje ordinacije.
Nastojim svojim klijentima biti psihoterapeut i ništa više. (Ni manje.)
Vjerujem da u taj odnos stane jako puno i sasvim dovoljno. Ljubavi, brige, pažnje.
Ne želim ispijati "neformalne" kavice između seansi (iako jesam popila pokoju nakon što je proteklo puno vremena od kad je terapija završila i zanimalo me sve o novom faksu, bebi, preseljenju…)
Ne želim biti prijatelj na Facebooku. Naš odnos je povjerljiv.
Ne želim u terapiju uzeti klijentove prijatelje i rodbinu. Sve što želim znati, saznat ću od klijenta. Ne želim se dovesti u situaciju da o njima raspravljam bilo s kim.
Ne želim razmjenjivati sms-ove, fotografije, filmove...
Ne želim darove. Ako mi se netko zahvali, vjerovat ću mu na riječ.
Ponekad na ovim mjestima možda djelujem kruto, ali teren je sklizak i važno mi je da se za nešto mogu uhvatiti.
A samoubojstvo?
Tu mi je već teško imati jasan stav. S tim se mučim. Ne znam što bih točno učinila da neki klijent odluči počiniti samoubojstvo i obavijesti me o tome. Bih li zvala policiju? Roditelje? Partnera? Djecu? Okrenula nebo i zemlju, samo da ga spasim?
Mogu li imati stav da imamo pravo na izbor, uvijek i u svemu, osim kad se radi o vlastitom životu?
Ovako, s distance, bez prijetnje samoubojstva nad glavom, voljela bih imati petlje i reći da bih izdržala. Pristala čak i na tu odluku. Da nije na meni da se petljam, osim onoliko koliko mi klijent daje u zadatak. I samo onoliko.
Ne bih mogla biti terapeut kada bih vjerovala da bilo što moramo.
Mora li čovjek npr. završiti fakultet? Ili imati djecu?
Biti heteroseksualan?
Vjeran? Vjernik? Darežljiv? Uspješan? Skroman? Moralan?
Mora li živjeti? Recite vi meni.
A ako ipak zabrljam?
Ono što umanjuje moj strah od pogreške je moja vjera u ljude. Vjerujem da su moji klijenti pametni, iskusni, dobronamjerni ljudi koji čine najbolje što znaju. Znam da mogu računati na njih. Oni nisu budale. Ako ne budem radila dobro (ako hoćete "ispravno"), otići će. Ne moram nositi tu odgovornost. Ne moram brinuti za njih. Oni se znaju pobrinuti za sebe.
Dobra vijest
A neki će mi dati i novu priliku. Meni, sebi, nama. Ljudski su odnosi, srećom, često dovoljno ljudski da trpe pokoju pogrešku.
Teško mi je, i jako volim, kada mi klijent ukaže na moje greške. Kada toliko drži do "nas" da želi u mene ulagati. Kada me želi podučiti kako ću s njim…
Nakon što progutam ono malo gorčine i vlastitog ega, sjetim se da je to znak da od mene nisu odustali. I da je tako dobro naučiti nešto novo.
Nego, jedna ljubazna kolegica i čitateljica ovog bloga piše:
Irena,
Vaš blog mi je kao psihologu i "psihoterapeutu u nastajanju" bio pravo osveženje i podstrek. Hvala Vam na tome! Samo tako nastavite :)
Molim Vas za neku podelu iskustava kako ste se izlazili na kraj sa nesigurnošću i strahom og greške u radu sa klijentima-strah da će te napraviti neku štetu... da nećete biti u radu dovoljno efikasni...Ako ste uopšte imali ovakve borbe sa sobom...
Strah od pogreške! Kakva dobra tema!
Ah, da. Živo ga se sjećam. Oni duugi sati u iščekivanju mog prvog prvcatog klijenta. Koja je to trema bila! I sva ona pitanja: Što ako kažem nešto pogrešno? Pošaljem ga u pogrešnom smjeru? Uništim mu život? Što ako ga baš nešto što ja učinim ili propustim učiniti prebaci preko ruba? Npr. gurne ga u samoubojstvo? Što ako ne prepoznam nešto ključno?
Ah, da.
Bili su dani kad sam vjerovala da sam puno moćnija nego što jesam. Riječima sam spašavala i uništavala tuđe živote. Bila za njih odgovorna. Odlučivala. Birala. Ja.
Tako sam si umišljala.
Srećom, nije tako.
Srećom, tuđi životi nisu u mojim rukama. Klijenti donose svoje izbore. Oni su ti koji odlučuju.
Zahvaljujući tom uvjerenju ovih dana rijetko odlazim na posao bojeći se greške.
Danas se više bojim neučinkovitosti. Uzaludnosti. Glupo potrošenog vremena i novca. Interakcije u kojoj se ništa ne događa, ništa ne saznaje, ništa ne uči.
A pogrešan savjet?
Zna mi se i dan danas potkrasti ta vrsta pogreške da si zamislim da znam idealno rješenje nečijeg problema. Pogodite što se događa. Ne poslušaju me!
Ne poslušaju me niti kad imam pametna rješenja, niti kada su posve pogrešna. Zato sam (barem načelno, jer ne uspijem svaki put izdržati) odlučila da ih niti ne nudim. Psihoterapeutu se ionako ne ide po savjet.
Ono čemu me poučila edukacija, a iskustvo još i više - klijent je stručnjak za vlastiti život. Tisuće pročitanih knjiga ne bi to mogle promijeniti. Da, i on može nešto naučiti i postati uspješniji. No ima i pravo brljaviti po svom životu i sam lupiti glavom u zid.
Suzdržavam se, dakle, od savjeta koliko god mogu. A kad ne uspijem, tješi me uvjerenje da ljudi rade po svom. Čak i ako je to ono što sam ja rekla.
A pogrešna riječ?
Radije sam nježna nego gruba.
Ok, ponekad ću reći i nešto što klijent ne želi čuti, no ta me vrsta "pogreške" manje zabrinjava. Za mene je veća opasnost da nekoga previše štedim. Idem niz dlaku, ugađam. Nekome će to biti ugodno. Ali to nije moj posao. Ako je to jedino što od mene dobijete, tražite svoje novce natrag.
A neprimjereno ponašanje?
Tu se čuvam. Pazim da se naš odnos ne prelije preko granica moje ordinacije.
Nastojim svojim klijentima biti psihoterapeut i ništa više. (Ni manje.)
Vjerujem da u taj odnos stane jako puno i sasvim dovoljno. Ljubavi, brige, pažnje.
Ne želim ispijati "neformalne" kavice između seansi (iako jesam popila pokoju nakon što je proteklo puno vremena od kad je terapija završila i zanimalo me sve o novom faksu, bebi, preseljenju…)
Ne želim biti prijatelj na Facebooku. Naš odnos je povjerljiv.
Ne želim u terapiju uzeti klijentove prijatelje i rodbinu. Sve što želim znati, saznat ću od klijenta. Ne želim se dovesti u situaciju da o njima raspravljam bilo s kim.
Ne želim razmjenjivati sms-ove, fotografije, filmove...
Ne želim darove. Ako mi se netko zahvali, vjerovat ću mu na riječ.
Ponekad na ovim mjestima možda djelujem kruto, ali teren je sklizak i važno mi je da se za nešto mogu uhvatiti.
A samoubojstvo?
Tu mi je već teško imati jasan stav. S tim se mučim. Ne znam što bih točno učinila da neki klijent odluči počiniti samoubojstvo i obavijesti me o tome. Bih li zvala policiju? Roditelje? Partnera? Djecu? Okrenula nebo i zemlju, samo da ga spasim?
Mogu li imati stav da imamo pravo na izbor, uvijek i u svemu, osim kad se radi o vlastitom životu?
Ovako, s distance, bez prijetnje samoubojstva nad glavom, voljela bih imati petlje i reći da bih izdržala. Pristala čak i na tu odluku. Da nije na meni da se petljam, osim onoliko koliko mi klijent daje u zadatak. I samo onoliko.
Ne bih mogla biti terapeut kada bih vjerovala da bilo što moramo.
Mora li čovjek npr. završiti fakultet? Ili imati djecu?
Biti heteroseksualan?
Vjeran? Vjernik? Darežljiv? Uspješan? Skroman? Moralan?
Mora li živjeti? Recite vi meni.
A ako ipak zabrljam?
Ono što umanjuje moj strah od pogreške je moja vjera u ljude. Vjerujem da su moji klijenti pametni, iskusni, dobronamjerni ljudi koji čine najbolje što znaju. Znam da mogu računati na njih. Oni nisu budale. Ako ne budem radila dobro (ako hoćete "ispravno"), otići će. Ne moram nositi tu odgovornost. Ne moram brinuti za njih. Oni se znaju pobrinuti za sebe.
Dobra vijest
A neki će mi dati i novu priliku. Meni, sebi, nama. Ljudski su odnosi, srećom, često dovoljno ljudski da trpe pokoju pogrešku.
Teško mi je, i jako volim, kada mi klijent ukaže na moje greške. Kada toliko drži do "nas" da želi u mene ulagati. Kada me želi podučiti kako ću s njim…
Nakon što progutam ono malo gorčine i vlastitog ega, sjetim se da je to znak da od mene nisu odustali. I da je tako dobro naučiti nešto novo.
RSS Feed