E to je već gadno.
Sad riskiram da me toliki napadnu, ali pisat ću za onih par (makar slutim da ih ima i više) koji su se preplašili poput mene.
Puno je već rečeno o tome koliko je majčinstvo predivno, ispunjavajuće i smisao života svake žene.
Ok, ima i nešto o tome kako neki dio žena padne u postporođajnu depresiju. To je često, ali ipak nenormalno, ne? Ne znam.


Meni je trebalo otprilike 3 godine da se ponovo zbrojim. Mislim da sam se, rodivši dijete, rapala u tisuću komada koje sam uporno pokušavala sastaviti natrag. Sad mi je konačno uspjelo. I nikad neću biti ona stara.

Mnoge žene pričaju o tome kako im je trebalo vremena da zavole svoje dijete. Meni nije trebalo. Ja sam instant pomahnitala za tim čovječuljkom. Ali ne na dobar način. Na neki užasno zastrašujuć način. Zavoljela sam ga više od svega. I osjetila koliko je teško biti do te mjere vezan. Koliko je strašno biti odgovoran za nešto toliko dragocjeno. Taj osjećaj da je moj život potpuno ovisan o tome je li njemu dobro ili loše, to je bilo grozno. Počela sam se bojati za njegov život. Ili za svoj. Teško je reći, jer moj bi bio uništen kad bi se njemu nešto dogodilo.

K tome svemu, on je bio jedna plačljiva i nezadovoljna beba. Sve što sam ja znala o emocijama, privrženosti, bivanju u kontaktu, svjesnosti, suočavanju sa strahovima, nošenju s anksioznosti, spavanju, plakanju, odgoju, uvjetovanju... nije uspjevalo vratiti moj mir. Tek vrijeme, tek navikavanje, tek odrastanje (i tu ne mislim samo na njega).

Naravno, priča niti sada nije gotova. Majčinstvo će mi, svim srcem se tome nadam, biti središnja zanimacija do kraja života.
Ah, kad se sjetim svih onih divnih dana kad sam kao mladi i nadobudni psiholog svakom roditelju u nevolji mogla udijeliti koji koristan savjet. Sad sam malkice opreznija. Malo je teže no što piše u knjigama.
Ne jede? Nema problema, ovako ćemo...
Khm, da.

Najdivnije je i najteže. Priznanje svima koji su u ovom košu.