Nadam se da neću biti danas jedina na tvome blogu i ostaviti poruku. nisam ulazila zadnje na blog i eto baš danas.

Da, slažem se da se je podijeliti nekad sa svojim bolom, tugom, sjetom potrebno i malo si ipak olakšamo dušu. Ali i sa sretnim trenucima naravno treba se dijeliti jer to nam može dati ponekad novi smisao u životu.

Vrlo tužna priča, a o nepravednosti u životu više puta sam mislila i pitala se zašto, ali jednostavno to zašto ne postoji. Jest tako i trebamo se suočiti s tim, isplakati se, nekome se priviti u krilo, zagrliti se s nekim i barem malo olakšati bol,pronaći novi smisao i krenuti dalje u život. I da, to je proces, koji može potrajati pa i godinama.

Nedavno sam čitala na jednom portalu na temu bolesti Pertusis (hripavac - veliki kašalj) kako se u zadnje vrijeme sve više i više pojavljuje iako se cijepimo, ali jednostavno cjepiva ne traju vječno i potrebno se je više puta docjepljivati. Smrtnost od te bolesti u djece do 6 mjeseci je oko 80% i kad se sjetim mojega djeteta koje je dobilu tu bolest s 4,5 mjeseca i jedva ostala živa to zaista moram biti sretna. Dok sam čitala taj članak vratila su mi se sva sjećanja svih tih 25 dana provedenih u bolnici i moleći se da sve bude u redu. I da bude još gore dogodilo se to u stranoj zemlji gdje nisam imala nikoga i s ljudima koji me uopće nisu razumjeli što govorim osim ponekih doktora koji su nešto nabadali engleski.
I da mi je tada bio samo netko tko bi me primio za ruku i zagrlio u tim teškim trenucima bilo bi puno lakše.
Zato Irena, budi podrška svojim frendovima jer će im itekako biti potrebne bliske osobe, tvoja toplina i poneki zagrljaj koji traje tako kratko, a ipak ohrabruje i olakšava bol. A dodir ima čarobnu moć koju smo jako zanemarili.
A ako Tebi nešto znači imaš moju veliku podršku i da mogu vjerojatno bih te ohrabrila na isti način.

Draga Irena,

sa zanimanjem sam pratila Vaš blog i onda je malko utihnulo.
Sada vidim da ste vjerovatno imali dobar razlog.
Nema nekih posebnih riječi utjehe u tako tešim situacijama, ali evo pokušati cu sa jednom drugacijom perspektivom.
Kao djevojcica od nekih 9 godina i sama sam prebolila zlocudnu bolest. Danas ima 33 godine i lijep zivot.
Ako Vam moze posluziti kao ikakva utjeha, iz osobnog iskustva mogu reci da mislim da djeca puno lakse prolaze taj proces nego odrasli oko njih. Kao da imaju/mo neki zastitini ruzicasti ogrtac koji stiti i u konacnici rekla bih cak i pomaze da cijeli proces prodje lakse.
Tek u ovim godinama, kada i moji prijatelji imaju vlasittu djecu, polako pocinjem shvacati kako su se moji roditelji i drugi odrasli ljudi oko mene vjerovatno osjecali...godinama ih nisam bas razumjela.
Ja sam na to gledala potpuno drugacije. Nikad me nije bilo toliko strah koliko mi se cinilo da je bilo njih, nikada nisam bila toliko zabrinuta...
Nadam se da ce Vasi prijatelji imati snage za ono sto je pred njima, ali posebno mislim na tu djevojcicu.
Mislim da je donekle i razumijem. Ona upravo prolazi kroz jedno iskustvo koje trazi svu njezinu hrabrost i snagu, koje niti ne zna da ima. Ali ih ima.
I nadam se da ce biti dobro.
A kada bude, ovo iskustvo ce se iz najteze nocne more pretvoriti u jako rijedak dar.
Veselim se Vasim daljnjim postovima i dobrim vjestima:-)