Na ovo pitanje obično odgovaram protupitanjem: Kad je dosta učenja skijanja?
Većina ljudi može naučiti skijati za 6 dana. Toliko se najčešće ostaje na skijanju u jednoj sezoni. Upišete školicu. U redu drugih školaraca-pačića slijedite svog učitelja skijanja, malo padate, ustajete… i onda šesti dan imate natjecanje, i već se spuštate niz padinu po svoj prvi zlatni pehar. Na fotkama ne izgledate kao Janica, ali skijate, ne?
Ja sam počela skijati blizu tridesete. Vjerojatno nikada neću skijati kao oni čiji su roditelji bili dobri skijaši pa su ih na planine dovlačili otkad su prohodali. No naučila sam. Za šest dana.
Svake sam godine nakon toga još malo utvrdila gradivo. Nisam više išla u školu, no ponekad mi upute mog učitelja skijanja i danas odzvone u glavi. Mogu se spustiti niz staze koje nisu crne. To mi je dovoljno. Crne zaobilazim, i tako će i ostati.
Dovoljno je, dakle, 6 dana.
I kog boga onda Ivica Kostelić trenira još dan danas?!
Ok, možda usporedba nije najsretnija, no meni se čini da je i u skijanju i u psihoterapiji pitanje što želite postići. Ponekad vam je samo bitno da se skinete s ove gadne staze, s odlukom da nikad više ne stanete na skije.
Većini će biti ok savladati osnove, da baš ne lome noge putem. I da zimi mogu uživati u otvorenom prostoru, u snijegu, suncu, kuhanom vinu…
Neki će otići u školicu i iduće godine, da usavrše tehniku. Neki će uzimati privatne satove. Neki će redovito trenirati.
A dosta je onda kada vi osjećate da vam je dosta.
Većina ljudi može naučiti skijati za 6 dana. Toliko se najčešće ostaje na skijanju u jednoj sezoni. Upišete školicu. U redu drugih školaraca-pačića slijedite svog učitelja skijanja, malo padate, ustajete… i onda šesti dan imate natjecanje, i već se spuštate niz padinu po svoj prvi zlatni pehar. Na fotkama ne izgledate kao Janica, ali skijate, ne?
Ja sam počela skijati blizu tridesete. Vjerojatno nikada neću skijati kao oni čiji su roditelji bili dobri skijaši pa su ih na planine dovlačili otkad su prohodali. No naučila sam. Za šest dana.
Svake sam godine nakon toga još malo utvrdila gradivo. Nisam više išla u školu, no ponekad mi upute mog učitelja skijanja i danas odzvone u glavi. Mogu se spustiti niz staze koje nisu crne. To mi je dovoljno. Crne zaobilazim, i tako će i ostati.
Dovoljno je, dakle, 6 dana.
I kog boga onda Ivica Kostelić trenira još dan danas?!
Ok, možda usporedba nije najsretnija, no meni se čini da je i u skijanju i u psihoterapiji pitanje što želite postići. Ponekad vam je samo bitno da se skinete s ove gadne staze, s odlukom da nikad više ne stanete na skije.
Većini će biti ok savladati osnove, da baš ne lome noge putem. I da zimi mogu uživati u otvorenom prostoru, u snijegu, suncu, kuhanom vinu…
Neki će otići u školicu i iduće godine, da usavrše tehniku. Neki će uzimati privatne satove. Neki će redovito trenirati.
A dosta je onda kada vi osjećate da vam je dosta.
RSS Feed