Zove se Imago psihoterapija odnosa. Služi radu s parovima.

Često me nazivaju parovi. Posvađani, rastavljeni, u strahu da će biti rastavljeni, ponovo sastavljeni, nesuđeni... Došli bi na terapiju. Na to obično duboko uzdahnem i preporučim im nekog drugog. Osjećam se nevješto. Nisam sigurna da bih znala to raditi. Nikada nisam učila kako se radi s parovima.

Vjerovali ili ne, jako malo terapeuta koji rade s parovima imaju specifičnu edukaciju za taj rad. Učili su je radeći je. Ja se to ne usudim.

O čemu se uopće radi?

Logika Imago pristupa je sljedeća. Svi smo mi, odrastajući, zaradili neke povrede u odnosima s najvažnijim ljudima koji su nas okruživali. Ako ne povrede, onda barem praznine. Neke su naše potrebe ostale nezadovoljene, neki dijelovi nas neprimijećeni, neki neodobreni, neki ranjenji. Provodimo ostatak života nastojeći zakrpati rane, popuniti rupe u duši (ili kako god to već nazivali). Nadamo se da ćemo ostvariti blizak odnos u kojem će to biti moguće. Nadamo se da ćemo pronaći osobu koja će nam konačno moći pružiti ono što nam je cijeloga života nedostajalo. Pomalo smo i očajni u tom smislu. Skloni forsiranju, inzistiranju, nespretnom zahtijevanju... na najmanji osjećaj obećanja da bismo to mogli ostvariti. I strašno osjetljivi. Jer to je mjesto na kojem smo već bili teško ranjeni.

I tako tražimo partnera koji bi nam mogao pomoći. Dakako, on mora biti dovoljno sličan onima koji su nas u prvom redu i povrijedili, da bi se "krpanje" uopće računalo. A onda se događa da ga upravo ta sličnost čini sklonijim da nam čačka ranu upravo tako da boli. Veliki petljanac.

A da bi stvar bila još gora, mi niti znamo išta o povredi koju nosimo u sebi, niti znamo što bi nam pomoglo da zacijelimo, niti znamo komunicirati na način da naš partner to razumije i poželi nam pomoći, nego smo, kad do rane dođe, pomahnitala, nezrela, ranjena djeca. Zahtijevamo, prijetimo, durimo se, bježimo, udaramo, vičemo, plačemo...

Niti jedna od tih metoda nema puno šansi u partneru izazvati suosjećanje i velikodušnost koja je potrebna da bi nam pružio ono čemu se nadamo.

Ono što, dakle, očekujem je da ću naučiti kako parovima pomoći da otkriju što im je ostalo uskraćeno, što je to što im sada treba i kako se to od partnera traži.

Metoda vlastite kože

Eh, kako bi to sve bilo lijepo i lako da se može naučiti glavom i iz knjiga.
Da ne uključuje da na radionice povedem svog muža.
I njegove i svoje rupe u duši.

Kad sam mu predložila da idemo rekao je: "Kaj ne možeš ti sama?"
Na uvodnu radionicu moramo oboje. To je uvijet za upis. I mislim da je to fer. Izvol'te svi isprobat na vlastitoj koži prije nego... išta!

Iskreno, najradije bih bila otišla sama. Ne da mi se tamo pred x drugih parova raščerečit naš odnos sa svim svojim nesavršenostima. Ma i lako za druge! Nisam sigurna usudim li se uopće raščerečit sebe pred njim. Jesam li spremna na TU količinu bliskosti i otvaranja? ("Pred svojim vlastitim mužem?" pita unutarnji glas podužići obrvu. "Kukavice. Licemjerko. I ti bi bila terapeut za parove!")

Sreća prati hrabre

I tako smo se odvažili. Pod izlikom: treba mi za posao.
"Stvarno ne vidim kako bi to meni moglo koristiti", rekao je moj muž u petak, prije nego što smo otišli.
U nedjelju je odlučio da će me pratiti kroz cijelu edukaciju.

Uh. Ima tu svega. Imamo si mi još toliko toga za reći. Postoje... ma... svjetovi koje ne poznajemo. Unutar svakog od nas. Između nas. Postoje neslućeni prostori koje otvara novi oblik komunikacije... ako se samo usudimo koristiti ga. I zastrašujuće je, moram priznati.

Al' šta sad? Idemo. Odluka je pala.
Pričat ću vam kako je bilo.