Možda bih, kao psihoterapeut koji drži do sebe, pitanje svog osobnog razvoja trebala zadržati u tajnosti.
Jer kako mislim drugima soliti pamet ako se sama još nisam do kraja razvila? Nije valjda da sam zasjela u terapeutsku fotelju nedovršena?!

Eto, jesam.
I što je najgore, ili najbolje, nikada neću biti dovršena. Proći će mi cijeli život, a ja neću stići postati sve što sam mogla.
Ta me činjenica već godinama proganja. Tako je malo vremena, a toliko stvari koje svijet nudi. Toliko projekata u kojima bih se voljela iskušati, toliko vještina koje još nisam savladala, toliko slasnih hobija i mjesta koja vrijedi posjetiti...

Većinu vremena pokušavam nagurati sve te sitne i velike strasti u ovaj jedan jedini život. Nije ni čudo da sam na nekoliko mjesta svojevremeno skoro pukla.

U potrazi za rješenjem

A onda mi je sinula ta genijalna ideja. Posveti mjesec nečemu. NaNoWriMo mi je pomogao.

Posvetila sam mjesec studeni pisanju romana.

Nemam ja inače vremena za romanopisanje. Dosta radim, imam malo dijete i tu fiks ideju da svaki dan želim skuhati barem jedan obrok, a da ne govorim da sam ovisnik o čitanju i da na to trošim ogromne količina vremena. Voljela bih se ponovo uhvatiti odgovaranja na sva ona sila pitanja koja mi stižu preko moje web stranice, a mami me i da češće pišem ovaj blog. Imam već nekoliko nezavršenih pisalačkih projekata i skoro dovršen e-book o tome kako položiti štreberski ispit. Osim toga, rado bih se malo češće družila s prijateljima ili sa svojim mužem. A imam i tu prastaru želju da redovito vježbam. Ta, pak, nikako ne dolazi na red iako mi se stalno čini užasno bitnom.

Ugurati romanopisanje u raspored čini se osuđenim na propast.
Osim ako traje samo mjesec dana.

Vrijedi pokušati

Hm. Odvojiti mjesec dana i fokusirati se na pisanje romana? Ta me ideja zaskočila i potpuno razoružala. To bih mogla! Ok, velike i bitne stvari moram i želim zadržati. Ali druge bih sitne strasti mogla staviti na stranu. Privremeno. Samo na sitnih trideset dana. Čak mi se učinilo da bih mogla mjesec dana ništa i ne čitati! I naguravati pisanje u nevidljive rupe u rasporedu... kad Martina stavim na popodnevni spavanac, kad mi otkaže klijent, u autu, kad po svom običaju, negdje stignem prije vremena... par redova prije spavanja, ili dok se kuhaju krumpiri...

Vrijedilo je barem probati. Stavila sam sitnice u ladicu i mjesec dana živjela život romanopisca. Koji je, samo usput, nečiji psihoterapeut, mama ili prijateljica.
 
Dajte još toga!

Kakva je to divna promjena bila! Tako sam uživala!
Bilo je to... kao da sam na putovanju u nekoj drugoj zemlji! Ispala sam iz tračnica koje mi znaju dosaditi i drndala se nekim nepoznatim puteljkom, a nitko drugi to nije niti primijetio. Putnici su ostali čitavi.
Ukratko - jako mi se svidjelo! Bio mi je ovo najbolji mjesec ove godine! I tako mi je pala na pamet ta ideja.

Kad već nemam nekoliko života, možda bih mogla svaki mjesec posvetiti nekom drugom projektu! I, npr. prosinac proživjeti kao ovisnica o teretani! Siječanj kao profesionalna bloggerica! A u veljači organizirati mjesec druženja, svaku večer izlaziti ili pozivati prijatelje na večere!

Posvetim li nečemu čitav mjesec, taj će "projekt" konačno dobiti ozbiljnu šansu. Po mojoj trenutnoj procjeni, svaki privlačan cilj zaslužuje svojih pet minuta (čitaj: mjesec dana).
Ostaju mi, dakle, tri dana da odlučim što mi je sad najprivlačnije.

Čemu biste vi posvetili svoj prosinac?

"Mora da je tvoj život savršen kad si tako pametna."
Sarkazam? Iskreno divljenje?

Ne moram se time zamarati. Nitko mi to nije doista izgovorio. Ne na taj način. A opet... učinilo mi se da sam neke oblike ove rečenice ipak čula... ili je nazrijela u komentarima svojih klijenata.

Gore ili dolje?

Neki su me pokušali idealizirati. Neki su me pokušali raskrinkati. To ne čudi. Priroda mog posla je takva. Ljudi dolaze k meni po pomoć. U nekom plemenu bila bih mudrac, vrač, šaman, neki posebno nadaren pojedinac... takav neki lik.
A kad ono, nisam ništa od toga.

Koliko god bila korisna, činjenica da sam (postavljena, zamišljena) nekako "iznad" na ljude utječe tako. Na mene bi (je) svakako uvijek utjecala. 

Istovremeno je ugodno i neugodno kada netko pomisli da sam posebna. Ugoda proizlazi iz ideje o svim predivnim stvarima koje bih time mogla dobiti... Ljubav, prihvaćanje, priznanje, divljenje...

A i tako je opterećujuće... Morat ću se truditi opravdati sva ta očekivanja. I strahujem da sam osuđena na neuspjeh. Jer ja najbolje znam koliko sam nesavršena.

Biti što jesi

Oslobađajuće je i prekrasno pristati na tu nesavršenost. Dozvoliti si da loše govorim engleski, imam slabu opću kulturu, izledam kretenski dok plešem ili imam hrpu kila previše. Mjesto u kojem se ne moram praviti da sam savršena, mjesto je iz kojeg mogu najviše rasti. 

I nikad ne biti na istom mjestu zauvijek

Ne mogu vam se ne pohvaliti. Pisanje romana ide super! U posljednjih sam 5 dana napisala 14 000 riječi. Bez da sam odselila na more, ostavila obitelj, posao, spavanje ili zdravu pamet. Nemam pojma vrijedi li išta to što pišem i to je zadnje o čemu želim misliti. Po prvi put u životu, u stanju sam pisati s ogromnom lakoćom, jer sam se pustila... da riječi cure iz mene, bez cenzure. Osjećaj je fantastičan! Puna sam riječi. Sve se događa bez ikakvog napora... sve dok uspijevam držati unutarnjeg kritičara na godišnjem.

Imam li poantu? Aha. Zauvijek želim učiti i pokušavati nešto novo. Trenutno uživam kao kakva svinjica u kaljuži.
Super je da je savršenstvo nedostižno.